Page 82 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

Upravo da ne povjeruješ. Bila je to puka kretnja. Montag je vidio brz udarac velike
metalne šibe po udaljenu gradu i znao da üe fijuk mlažnjaka što üe uslijediti nakon ovog þina
poruþiti razoriti, ne ostaviti kamen na kamenu, nestati. Umrijeti.
Montag je mislima i rukama koje su se bespomoüno digle uvis na jedan jedini þasak
zadržao bombe na nebu. - Bježite! -viknuo je Faberu, Clarissi. - Bježite! - Mildred - Bježi odatle,
bježi van odatle! - Ali Clarisse je, sjetio se, bila mrtva. A Faber jest izašao; tamo negdje u
dubokim dolinama onaj autobus koji je krenuo u 5 ujutro bio je na putu iz jedne pustoši u drugu.
Premda pustoš još nije stigla - bila je još u zraku - bila je sigurna, koliko je þovjek uopüe u nešto
mogao biti siguran. Prije nego što se autobus proveze daljnjih pedeset metara po autocesti,
njegovo üe odredište biti besmisleno, a njegovo üe se polazište iz metropole preobraziti u
stovarište otpada.
A Mildred...
Izlazi odatle, bježi!
Vidio ju je sada u nekoj hotelskoj sobi u toj preostaloj polovici sekunde dok je bomba bila
na metar, decimetar, centimetar od njezine zgrade. Vidio ju je kako se naginje prema blještavim
zidovima punim boje i pokreta, na kojima joj "obitelj" blebeüe, blebeüe i blebeüe, na kojima
"obitelj" brblja i üaska, izgovara njezino ime i smiješi joj se, ne spominjuüi bombu koja je tek
centimetar, sada veü pola centimetra, þetvrt centimetra udaljena od krova hotela. Naginje se tako
na zidove kao da üe svom tom glaÿu za gledanjem proniknuti tajnu svoje besane nelagode.
Naginjuüi se zabrinuto, nervozno, kao da üe skoþiti, Mildred se srušila, pala u ono živo bezmjerje
boje da potone u njegovoj svijetloj sreüi.
Prva je bomba tresnula.
- Mildred!
Možda, a tko li üe to ikad doznati, možda su velike emisione postaje sa svojim zrakama
boje, svjetla, razgovora i üeretanja prve potonule u zaborav.
Padajuüi nauznak, rušeüi se, Montag je vidio ili osjetio, ili zamislio da vidi ili osjeüa, da
se zidovi zatamnjuju pred Millienim licem, þuo njezino vrištanje, jer je u milijuntom djeliüu
preostala vremena ugledala ondje odraz vlastita lica u ogledalu, umjesto u kristalnoj kugli, a to je
lice bilo toliko bezumno prazno, onako posve samo u onoj sobi, ne dotiþXüi se bilo þega, iznureno
samim sobom, da ga je na kraju jedva prepoznala kao svoje, pa je hitro pogledala uvis, u strop,
baš u trenutku kad se strop i þitava konstrukcija hotela srušila na nju, odnoseüi je zajedno s
milijunima kila opeke, metala, žbuke i drveta, da se susretne s drugim ljudima u njihovim
košnicama dolje, a sve skupa za brzog putovanja sasvim dolje u podrum, gdje se svih eksplozija
otarasila na svoj vlastiti nerazumni naþin.
Sjeüam se. Montag se priljubio uz zemlju. Sjeüam se. Chicago. Chicago, davno. Millie i
ja. Tamo sam je upoznao. Sjeüam se sada. Chicago. Davno, davno.
Zraþni je udar uzdrmao zrak iznad i preko rijeke, porušio ljude kao domine u nizu,
uzvitlao vodu vrtnih prskalica, podigao prašinu, a drveüe prisilio da se povija pod vihorom koji je
zapuhao prema jugu. Montag se spljeskao uz tlo, stisnuo da bude što manji, zažmirio. Trepnuo je
jednom. U tom je þasku u zraku, umjesto bombi, ugledao grad. Bombe i grad zamijenili su
mjesta. U jednom od ovih nemoguüih trenutaka grad je ustao, iznova podignut i neprepoznatljiv,
viši no što se ikad tome nadao i stremio, viši no što ga je þovjek sazdao, uspravljen konaþno u
svojoj kostobolji smrskana betona i razderana metala, s milijun boja, milijun neobiþnosti, s
vratima na mjestu na kojem su bili prozori, s gornjim dijelom na mjestu donjega, potpuno
ispremiješan, da bi se potom taj grad prevrnuo i stropoštao mrtav.
Zvuk njegove smrti stigao je naknadno.
Ležeüi na tlu, oþiju zatvorenih i punih pijeska, usta punih vlažnog cementnog praha,