Page 76 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451
P. 76
zaklona promotri. Ono slabašno gibanje, bijela i crvena boja, neobiþna vatra, jer njemu je ona
znaþila nešto posve drugo.
Ova nije palila; ova je grijala!
Vidio je mnogo dlanova kako se pružaju prema njezinoj toplini, dlanova bez ruku, koje su
bile skrivene u tami. Iznad dlanova nepokretna lica koja su se gibala, micala, titrala jedino sa
svjetlom ognja. Nije znao da vatra može izgledati i ovako. Nikada u životu nije bio pomislio da
ona može davati baš kao i uzimati. ýak je i njezin miris bio drukþiji.
Koliko je tako stajao, nije znao. Imao je onaj lud, a opet divan osjeüaj doživljavanja sebe
sama kao životinje koja izlazi iz šume privuþena vatrom. Bio je biüe divljeg i bistrog oka, biüe s
krznom, njuškom i kopitom, biüe s rogom i krvlju koja bi, da je proliješ po tlu, mirisala na jesen.
Dugo je, dugo, stajao, osluškujuüi toplo pucketanje plamena.
Posvuda oko te vatre nakupila se tišina; tišina je bila na ljudskim licima; i vrijeme je bilo
ondje, vrijeme dostatno da se sjedne uz ove zahrÿale traþnice pod stabla te da se gleda svijet i da
ga se prevrne oþima, kao da je priþvršüen o središte lomaþe, kao neki komad željeza što ga ovi
ljudi oblikuju. Nije samo vatra bila neobiþna. Bila je to i tišina. Montag se pokrenuo prema ovoj
naroþitoj tišini koja se bavila þitavim svijetom.
A onda su se javili glasovi, vodio se razgovor, a on nije mogao þuti o þemu se to priþa, ali
zvuk se blago dizao i spuštao, a glasovi su prevraüali svijet i promatrali ga; glasovi su poznavali
zemlju i drveüe, kao i grad koji je ležao dolje niz prugu, uz rijeku. Glasovi su razgovarali o
svemu, nije bilo niþega o þemu se nije moglo priþati, znao je to po samoj modulaciji, gibanju i
neprekidnoj živahnoj znatiželji i þXÿenju.
Tada je jedan meÿu njima podigao pogled i spazio ga, prvi ili možda sedmi put, a neki je
glas doviknuo Montagu:
- U redu je, možete sada priüi. Montag je koraknuo natrag u sjenu.
- Sve je u redu - javio se opet isti glas. - Dobro ste nam došli. Montag je polako prilazio
vatri, uz koju je sjedilo pet staraca odjevenih u hlaþe i jakne od tamnoplava džinsa i tamnoplava
odijela. Nije znao što da im rekne.
- Sjednite - rekao je þovjek koji je, þini se, bio voda grupice. - Hoüete li malo kave?
Gledao je kako se tamna kipuüa tekuüina slijeva u sklopivu limenu šalicu, koju su mu
smjesta dali. Polako je otpio. Osjetio je da ga radoznalo promatraju. Ofurio je usnice, no bilo je
dobro. Lica što su ga okruživala bila su bradata, no te su brade bile þiste, uredne, a i ruke su im
bile þiste. Bili su poustajali u znak dobrodošlice, a sada su ponovno sjeli. Montag je gucnuo još
jednom. - Hvala - rekao je - puno vam hvala.
- Dobro došli, Montag. Ja se zovem Granger. - Izvukao je boþicu nekakve bezbojne
tekuüine. - Popijte i ovo. Time üete promijeniti kemijski indeks svoga znoja. Za pola sata vonjat
üete kao još dva þovjeka. Kad vam je Pas za petama, najbolja je stvar "Do dna".
Montag je popio gorku tekuüinu.
- Smrdjet üete kao stari maþak, no to ništa ne smeta -rekao je Granger.
- Znate kako se zovem - rekao je Montag.
Granger je mahnuo glavom prema prijenosnom televizoru pokraj vatre. - Gledali smo
hajku. Pretpostavili smo da üete okrenuti na jug niz rijeku. Kad smo vas þuli kako bazate kroz
šumu poput pijana losa, nismo se sakrili kao što inaþe þinimo. Kad su se helikopterske kamere
vratile nad grad, procijenili smo da ste u rijeci. Ondje se zbivaju smiješne stvari. Potraga još traje.
Premda drugim putem.
- Drugim putem?
- Pogledajmo.
Granger je ukljuþio prijenosni ureÿaj. Slika je bila užasna: skraüena, drhtava, nejasna, sve