Page 84 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

Granger je razmotao voštano platno u kojem je bilo nešto slanine. - Založit üemo malo.
Zatim üemo se okrenuti te poüi uzvodno. Trebat üe nas tamo gore.
Netko je izvadio tavicu. Slanina na tavu, tava na vatru. Trenutak kasnije slanina je za
treperila i zaplesala u tavi, a njezino je cvrþanje zamirisalo jutarnjim zrakom. Ljudi su šutke
promatrali ovaj obred.
Granger je gledao u vatru. - Feniks.
- Što?
- Davno prije Krista postojala je neka glupa ptica zvana Feniks; svakih nekoliko stotina
godina složila je lomaþu i spalila samu sebe. Mora da je bila najbliži þovjekov rod. No svaki put
kad bi se spalila, ponovno bi iskoþila iz pepela, ponovno bi se rodila. ýini se, eto, da i mi stalno
radimo to isto, no s jednom razlikom. Mi znamo koju smo silnu glupost upravo poþinili. Znamo
sve one silne gluposti što smo ih poþinili u tisuüu godina te, buduüi da znamo i da su nam stalno
pred oþima, jednog üemo dana prestati slagati te proklete pogrebne lomaþe i skakati na njih. U
svakom naraštaju imat üemo uvijek više ljudi koji pamte.
Odmaknuo je tavu s vatre i pustio da se slanina ohladi. Jeli su je polako, zamišljeno.
- A sad krenimo uzvodno - rekao je Granger. -I držite se jedne misli: vi niste važni. Vi
niste ništa. Jednoga üe dana breme koje prtimo možda nekome pomoüi. No i tada kad su nam
knjige bile pri ruci, u davna vremena, nismo iskoristili ono što su nam pružale. Izravno smo
vrijeÿali mrtve. Izravno smo pljuvali po grobovima jadnika koji su pomrli prije nas. Srest üemo
mnogo osamljenih ljudi sljedeüeg tjedna, sljedeüeg mjeseca, sljedeüe godine. Kad nas pak upitaju
što radimo, možete im reüi: "Pamtimo." To üe nam na duge staze donijeti pobjedu. A jednoga
üemo dana zapamtiti toliko toga da üemo sagraditi najveüi rovokopaþ u povijesti te iskopati
najveüi grob svih vremena, pa u nj strpati rat i zakopati ga. Hajdimo sada. Prvo üemo podiüi
tvornicu zrcala te iduüe godine proizvoditi iskljuþivo zrcala i dugo se u njima ogledati.
Završili su s jelom i zatrli vatru. Svuda oko njih sve se više danilo, kao da je rumenoj
svjetiljci podignut stijenj. U krošnje, iz kojih su se bile razletjele, ptice su se sada vratile i smirile
se.
Montag je pošao, a trenutak kasnije ustanovio je da ga ostali prate na putu prema sjeveru.
Iznenaÿen, stao je u stranu da propusti Grangera, no ovaj ga je samo pogledao i kimnuo da
produži. Montag je hodao na þelu. Pogledao je rijeku, nebo i hrdave traþnice što vode dolje prema
seoskim imanjima, prema štagljevima punim sijena, mimo kojih je mnogo ljudi noüu kretalo
prema gradu. Kasnije, za mjesec dana ili šest mjeseci, a svakako za manje od godinu dana, hodat
üe ovuda opet, sam, i neüe prestajati dok ne sustigne ljude.
No sada ih je þekalo dugo jutarnje hodanje do podneva, a ako su ljudi bili muþaljivi, bilo
je to stoga što se imalo o þemu razmišljati i što pamtiti. Možda üe kasnije tijekom jutra, kad se
sunce digne i kad ih ugrije, poþeti razgovarati ili pak samo izgovarati ono što pamte, kako bi bili
sigurni sami u se, kako bi bili posve sigurni da je u njima sve na svome mjestu. Montag je osjetio
polagano komešanje rijeþi, lagano vrenje. A kad doÿe red na njega, što üe moüi reüi, što üe moüi
ponuditi na ovakav dan kako bi put bio malko lakši? Sve ima svoje vrijeme. Da. Vrijeme rušenja
i vrijeme izgradnje. Da. Vrijeme za šutnju i vrijeme za govor. Da, sve to. Ali što još. Što još?
Nešto, nešto...
... s obiju strana rijeke, stablo života što rodi dvanaest puta, svakog mjeseca svoj rod. A
lišüe stabla za zdravlje je narodima.
Da, pomislio je Montag, to je ono što üu saþuvati za podne. Za podne...
Kad dospijemo do grada.