Page 63 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

Beatty je kimnuo. - No njezine su prijateljice zvale još prije, ali sam to zanemario. Ovako
ili onako, nadrapao bi. Ono tvoje olako slobodno citiranje poezije bilo je vrlo glupo. To je bio
potez blesava snoba. Daj þovjeku nekoliko redaka stihova, i on veü pomišlja da je Bog otac.
Misliš da svojim knjigama možeš hodati po vodi. No, eto, svijet može sasvim lijepo i bez njih.
Pogledaj samo kamo su tebe dovele - u glib do grla. Uzbibam li taj glib malim prstom, utopit üeš
se.
Montag se nije mogao pokrenuti. Veliki je potres naišao s ognjem i sravnio kuüu, a
Mildred je negdje ondje ispod, i þitav je njegov život negdje ondje ispod, a on se ne može
pokrenuti. Potres je još drmao i rušio i podrhtavao u njemu, a on je samo stajao, koljena napola
savijenih pod silnim bremenom umora, zbunjenosti i povrijeÿenosti, dopuštajuüi da ga Beatty
udara ne dižuüi ruku.
- Montag, idiote, Montag, prokleta budalo, zašto si to zapravo uþinio?
Montag ga nije þuo, bio je daleko, trþao je za svojim mozgom, nestao, ostavljajuüi ono
mrtvo þDÿavo tijelo da se klati pred jednom razbješnjelom ludom.
- Montag, izlazi odanle! Montag je osluhnuo.
Beatty ga je tako odalamio po glavi da je zateturao. Zeleno tane, u kojem je Faberov glas
šaputao i pucketao, ispalo je na ploþnik. Beatty ga je cereüi se zgrabio. Gurnuo ga je napola u
uho.
Montag je þuo kako ga daleki glas poziva:- Montag, jeste li dobro?
Beatty je iskljuþio zeleno tane i tutnuo ga u džep. - Dakle, ovdje ima i više toga nego što
sam mislio. Vidio sam kako naginješ glavu i osluškuješ. Isprva sam pomislio da imaš
radioškoljku. No kad si kasnije postao pametan, poþeo sam se þuditi. Istražit üemo ovo i uhvatiti
tvoga prijatelja.
- Neüete! - rekao je Montag.
Trgnuo je koþnicu bacaþa plamena. Beatty je smjesta pogledao Montagove prste i zjenice
su mu se neznatno proširile. Montag je u njima opazio iznenaÿenje, pa je i sam pogledao svoje
ruke da vidi što su sada opet uþinile. Razmišljajuüi kasnije, nije mogao nikako dokuþiti jesu li ga
ruke ili Beattyjeva reakcija na ruke potaknule na ovaj zadnji korak prema umorstvu. Posljednja
grmljavina lavine tutnjala mu je u uhu, ne dirajuüi ga.
Beatty se osmjehnuo svojim najšarmantnijim osmijehom. -No, dobro, i ovako se može
zadržati publika. Uperiš pušku u þovjeka i prisiliš ga da posluša tvoj govor. Pa, govori! Što üeš
sada reüi? Hoüeš li me zasuti Shakespeareom, ti šeprtljavi snobe? "Nema straha, Kasije, u tvojim
prijetnjama, jer sam toliko naoružan þestitošüu da strahovi pokraj mene prolaze poput lahora, na
koji se niti ne osvrüem!" Što veliš na ovo? A sad, hajde, ti, drugorazredno piskaralo, povuci
okidaþ! - Koraknuo je prema Montagu.
Montag je samo rekao: - Nikad nismo palili prave...
- Daj mi ga, Guy - kazao je Beatty, ukoþeno se smiješeüi.
A onda je postao vrišteüi plamen, ne više þovjek ni netko poznat, nego maneken koji
skaþe, proteže se, blebeüe, sam trzav oganj na tratini, jer je Montag na njega ispalio jedan
neprekidan mlaz tekuüe vatre. Zaþuo se šum kao kad bi obilnom pljuvaþkom pogodio užarenu
peü, vrenje i pjenušanje kao kad bi nekog þudovišnog puža posuo solju da ga lakše skuhaš povrh
žute pjene. Montag je zažmirio te vikao, vikao i vikao, naprežuüi se da rukama zaþepi uši i
zatomi zvukove. Beatty se koprcao, a na kraju se iskrivio poput spržene voštane lutke i smirio.
Preostala dva vatrogasca nisu se pomakla.
Montag je pravodobno svladao muþninu te uperio bacaþ plamena u njih. - Okrenite se!
Okrenuli su se. Lica su im problijedjela, a znoj üurkom curio; zveknuo ih je po glavi,
oborivši im šljemove i srušivši ih na tlo. Pali su i ostali nepomiþni.