Page 62 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

ono što je þovjek želio izumiti, no nikad u tome nije uspio. Ili, gotovo neprekinuto gibanje. Da ga
pustiš, gorio bi þitava našeg vijeka. To je zagonetka. Znanstvenici nam lupetaju o trenju i
molekulama. No zapravo ne znaju.
Njezina se prava ljepota sastoji u tome da uništava odgovornost i posljedice. Kad neki
problem postane pretežak, u peü s njime. E sad, Montag, ti si problem. A vatra üe mi te skinuti s
pleüa þisto, brzo, pouzdano; ništa neüe ostati gnjiti. Antibiotiþki, estetski, praktiþno.
Montag je stajao i gledao u ovu sada þudnovatu kuüu, koju je stranom uþinio i ovaj noüni
sat, žamor susjeda, razbijeno staklo. A, eno, na podu, razderanih korica, razbacane poput labuÿeg
perja nevjerojatne knjige koje izgledaju tako glupo i zaista nevrijedne ikakve pažnje, jer i nisu
drugo doli crna slova, požutjeli papir i rasparan uvez.
Mildred, naravno. Mora da ga je gledala kako skriva knjige u vrtu pa ih je zatim unijela.
Mildred. Mildred.
- Želim da ovaj posao obaviš samo ti, sam, Montag. Ne petrolejem i šibicom, nego komad
po komad, bacaþem plamena. Tvoja kuüa, tvoje i þišüenje.
- Montag, zar ne možete umaüi, pobjeüi?
- Ne! - kriknuo je Montag bespomoüno. - Pas! Zbog Psa! Faber je þuo, i Beatty, misleüi
da to ide njega. - Da, Pas je negdje u susjedstvu; zato ne pokušavaj ništa. Spreman?
- Spreman. - Montag je škljocnuo sigurnosnim zatvaraþem bacaþa plamena.
- Pali!
Snažan mlaz ognja šiknuo je da oba vije knjige i hitne ih prema zidu. Montag je stupio u
spavaüu sobu te ispalio dva mlaza, a braþni je krevet planuo snažno prokljuþavši, s više žara,
strasti i svjetla no što bi se za nj moglo pretpostaviti. Spalio je zidove spavaonice i toaletni stoliü,
jer je želio sve promijeniti. Zatim su slijedili stolci, stolovi, blagovaonica s posuÿem i plastiþnim
tanjurima, sve što je pokazivalo da je on nekoü živio u ovoj pustoj kuüi sa strankinjom koja üe ga
veü sutra zaboraviti, koja je veü otišla i gotovo ga veü zaboravila, slušajuüi svoju radioškoljku
koja je zalijeva i zalijeva dok se odvozi na drugu stranu grada, sama. A kao i prije, lijepo je bilo
paliti. Osjetio je kako previre s vatrom, kako grabi, dere, kako se para napola s ognjem i odbacuje
besmislene probleme. Pa, ako nema nikakva rješenja, onda nema ni problema. Vatra je najbolja
za sve!
- Knjige, Montag!
Knjige su poskoþile i zaplesale poput prženih ptica, krila blistavih od crvena i žuta perja.
A onda je ušao u salon, u kojem su velika idiotska þudovišta ležala spavajuüi u svojim
bijelim mislima i snježnim snovima. Ispalio je hitac u svaki od tri prazna zida, koji su mu
odgovorili psikanjem vakuuma. U praznini zvižduk, bezumni krik, bio je još prazniji. Pokušao je
razmišljati o vakuumu na kojem se izvodilo ništavilo, no to mu nije uspjelo. Suspregnuo je dah
da mu vakuum ne bi prodro u pluüa. Odbio je njegovu užasnu prazninu, povukao se i þitavu sobu
obdario još jednim velikim svijetložutim plamenim cvijetom. Vatrostalni plastiþni omotaþ, koji je
sve obavijao, bio je naširoko razderan, pa se kuüa poþela tresti od ognja.
- Kad sa svime završiš - rekao je Beatty iza njega - uhiüen si. Kuüa se rasula na crveno
ugljevlje i crn pepeo. Raspala se na pospane ružiþastosive žeravice i dimne perjanice koje se viju
nad njima, dižu i polako lelujaju amo-tamo u nebo. Bilo je tri i trideset ujutro. Svjetina se
povukla u kuüe; veliki cirkuski šator stropoštao se u ugljen i krhotine i predstava je završila.
Montag je stajao s bacaþem plamena u mlitavim rukama. Veliki otoci znoja natapali su
mu pazuha. Lice mu je bilo umrljano garom. Ostali vatrogasci þekali su iza njega, u tami, lica
blago osvijetljenih zgarištem.
Montag je dva puta pokušao progovoriti, kako bi napokon uspio pribrati misli.
- Je li moja žena signalizirala uzbunu?