Page 29 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

Što je posrijedi? Mildred nije znala reüi. Tko se ljuti na koga? Mildred nije baš znala. Što
üe poduzeti? Pa, rekla je Mildred, priþekajmo da vidimo.
ýekao je da vidi.
Silna grmljavina zvuka slila se iz zidova. Glazba ga je bombardirala tolikom jakošüu
zvuka da su mu se kosti umalo istresle iz tetiva; osjetio je da mu podrhtava þeljust, da mu se oþi
njišu u glavi. Bio je žrtva trešnje. Kad je sve završilo, osjeüao se poput þovjeka kojega su bacili s
litice, kovitlali u centrifugi te ispljunuli nad vodopad koji se ruši i ruši u prazno, u prazninu, i -
koji - nikad - nije - posve - dodirnuo - dno - nikad - nikad -nije - posve - ne, ne posve - dodirnuo -
dno - a opet, padaš tako hitro da ne dodiruješ strane ...nikad...ništa...dodirnuti...ništa.
Grmljavina je jenjala. Glazba je zamrla.
- Eto - rekla je Mildred.
I to je bilo zaista izvanredno. Nešto se bilo dogodilo. Ljudi u zidovima, doduše, jedva da
su se i pomaknuli, a ništa se zapravo i nije sredilo, imao si dojam da je netko ukljuþio stroj za
pranje rublja ili te pak usisao divovskim vakuumom. Utopio si se u muzici i þistoj kakofoniji.
Izašao je iz sobe znojeüi se i na rubu sloma. Mildred je sjela na svoj stolac, a zvuþi su se nastavili.
- E pa, sve üe biti u redu - rekla je "strina".
- Nemoj biti previše sigurna - kazao je "bratiü".
- No, no, nemoj se ljutiti!
- Ti se ljutiš!
- Ja?
- Ti si bijesan!
- Zašto bih ja bio bijesan?
- Zato!
- Sve je to jako dobro - viknuo je Montag - ali zbog þega oni bjesne? Tko su ti ljudi? Tko
je taj muškarac i tko je ta žena? Jesu li muž i žena, jesu li rastavljeni, zaruþeni, što li? Bože dragi,
ništa nije povezano.
- Oni - rekla je Mildred. - No, oni - oni se, vidiš, prepiru. Sigurno se þesto prepiru. Trebao
bi poslušati. Mislim da su u braku. Da, u braku su. Zašto?
I ako nije rijeþ o trima zidovima koji üe uskoro postati þetiri a time i san dovršen, onda je
posrijedi otvoren auto kojim se Mildred vozika gradom brzinom od stotinu milja; on se dere na
nju, a ona pak na njega; oboje nastoje þuti što je izreþeno, ali þuju samo škripu automobila.
"Barem skini na minimum!" zaurlao je. "Što?" viknula je. "Spusti ga na pedeset i pet, na
minimum!" "Što da spustim?" vrisnula je. "Brzinu!" viknuo je.
A ona je natjerala na sto pet milja na sat, tako da mu je ponestalo daha.
Kad su izašli iz automobila, u ušima su joj bile Morske školjke.
Tišina. Samo lahor.
- Mildred. - Promeškoljio se u krevetu.
Ispružio je ruku i iz njezina uha izvukao jednog od dvaju siüušnih muziþkih kukaca.
- Mildred, Mildred!
- Da. - Glas joj je bio slabašan.
Osjetio je da je on jedan od stvorova elektroniþki umetnutih izmeÿu pukotina
fonokolornih zidova, da govori ali da taj govor ne probija kristalnu barijeru. Mogao je samo
gestikulirati, nadajuüi se da üe se Mildred okrenuti prema njemu i spaziti ga. Neüe se dodirnuti
kroz staklo.
- Mildred, poznaješ li onu djevojku o kojoj sam ti pripovijedao?
- Koju djevojku? - Samo što nije zaspala.
- Djevojku iz susjedstva.