Page 27 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

- Prepun sam kojekakvih citata - rekao je Beatty. - Kao i veüina vatrogasnih kapetana.
Katkada iznenadim sama sebe. Pazite, Stoneman!
Stoneman je zakoþio.
- K vragu! - rekao je Beatty. - Upravo si prošao ugao na kojem zaokreüemo za stanicu.

- Tko je to?
- Tko bi bio? - rekao je Montag naslanjajuüi se na zatvorena vrata u mraku.
Njegova je žena napokon rekla: - Dobro, upali svjetlo.
- Ne želim svjetlo.
- Dodi u krevet.
ýuo je kako se nestrpljivo okreüe; opruge su zaškripale.
- Jesi li pijan? - upitala je.
Dakle, sve je to otpoþela ruka. Osjetio je kako jedna pa onda druga ruka otkapþa kaput i
pušta ga da spuzne na pod. Gurnuo je hlaþe nad ponor i pustio ih da padnu u tminu. Šake su mu
bile okužene, a doskora üe se to dogoditi i s rukama. Mogao je osjetiti kako mu otrov obuzima
zglavke, pa laktove i ramena, pa onda skaþe s lopatice na lopaticu poput iskre koja preskakuje
prazninu. Ruke su mu bile pohlepne. I njegove su oþi poþinjale osjeüati glad, kao da baš moraju
gledati nešto, bilo što, svašta.
Žena je rekla: - Što ti to radiš?
Balansirao je u prostoru s knjigom u znojnim hladnim prstima.
Trenutak kasnije rekla je: - Pa, nemoj tako stajati nasred sobe. Oglasio se jedva þujno.
- Što? - upitala je.
Proizveo je još nekoliko tihih glasova. Od teturao je prema postelji i nespretno tutnuo
knjigu pod hladan jastuk. Srušio se u krevet, a njegova je žena zaprepašteno kriknula. Ležao je s
druge strane sobe daleko od nje, na zimskom otoku odvojen pustim morem. Govorila mu je, kako
mu se þinilo, dugo, a priþala je þas o ovome pa o onome, a to su bile puke rijeþi, poput onih rijeþi
koje je jednom þuo u djeþjoj sobi u domu nekog prijatelja, rijeþi dvogodišnjeg djeteta koje gradi
sklopove rijeþi, koje govori svojim jezikom, proizvodeüi lijepe zvuke u zraku. No Montag nije
govorio ništa, pa je, nakon dugog vremena, kad se glasao iskljuþivo tihim zvucima, osjetio kako
ona prelazi sobu i prilazi njegovu krevetu te staje nad njega i pruža ruku da mu opipa obraz. Znao
je da üe ruka kad je odmakne s njegova lica biti mokra.

Kasno noüu pogledao je prema Mildred. Bila je budna. U zraku se þuo tih ples melodije,
njezina je Morska školjka opet bila u uhu; slušala je daleke ljude u dalekim krajevima, a oþi su joj
bile širom otvorene i piljile su u crne dubine iznad nje na stropu.
Nije li neki stari vic govorio o supruzi koja je toliko telefonirala da je njezin oþajni muž
þ
odjurio do najbliže govornice kako bi je upitao što je za ve eru? Dobro, pa zašto si onda nije
kupio radiostanicu pa razgovarao sa ženom kasno noüu, mrmljao, šaptao, vikao, kriþao, urlao?
Ali što da joj šapüe, što da urla? Što bi mogao reüi?
Odjednom mu je bila toliko strana da nije mogao vjerovati da je uopüe pozna. Bio je u
kuüi neke druge osobe, baš kao u onim starim vicevima u kojima gospodin, pijan, kasno dolazi
kuüi, otkljuþava pogrešna vrata, ulazi u pogrešnu sobu i liježe u krevet k nepoznatoj osobi, pa se
ujutro rano diže i odlazi na posao a da ni jedno ni drugo to ne primijete.
- Millie...? - šapnuo je.
- Što?