Page 226 - Ilijada

Homer: Ilijada

205 Idem pogledat njih i beskrajnu svađu umirit,
Jer već odavno neće na postelji skupa da leže
Ni da se ljube, jer pade na njihovu dušu ljutina.
Njihova srca ja nagovoriti r'ječma da mogu
Te ih u postelju svest, da se sjedine i da se ljube,
210 Ja prijateljica mila i vr'jedna njima bih bila."
Njojzi prihvati riječ Afrodita nasmješljivka mila:
"Niti mi priliči tebe ne uslišit, pa i ne mogu,
Koja predobrom Zeusu na rukama počivaš mila."
9
Reče i onda od prsi izvezeni šareni pojas
215 Otpaše, u kom su sve ušivene njezine čini;
U tom je pasu žudnja i ljubav, razgovor tu je
I prelašćenje, što pamet i mudrim zamamljuje ljudma.
Da joj ga u ruke i r'ječ izustivši prozbori ovu:
"Na ti ga, pojas taj u svoja metnider njedra
220 Šarena, u kom je sve ušiveno; mislim, da nećeš
Doći natrag ne svršiv, što u srcu svojemu želiš."
Reče, i gospođa Hera volooka tad se nasmije
I sa smijehom pojas u svoja postavi njedra.
U kuću Zeusovu tad Afrodita boginja ode,
225 Hera sa glavice pak otišavši Olimpske gore
Dođe u Pijersku zemlju, u Ematske krajeve mile;
Zatim na snježna brda konjogojnih Traka se vine,
Na najviše vrhunce, al' nogama ne dirne zemlju;
S Atoske gore ona u valovno korači more,
230 Dođe u Lemnoski grad božanskoga Toasa kralja.
Tu se sastane sa Snom (što rođeni bratac je Smrti),
Ruku mu stisne i ovu izustivši besjedu reče:
"Sne, oj gospodaru i bogova sviju i ljudi,
Već si me poslušo često, što rekoh ti, pa me i sada
235 Usliši, a ja ću znati za hvalu dovijek tebi.
Sjajne pod obrvama ded uspavaj Zeusove oči,
Odmah kad legnem ja uz njega u ljubavi slatkoj.
Ja ću ti dati dar, nepropadljivu stolicu krasnu,
Zlatnu, vješto će nju rukotvorac slavni načinit
240 Sin moj Hefest metnuv i podnožje za noge na njoj;
Na toj ćeš stolici držat pri gozbi bijele noge."
Boginji tvrdi San odgovarajuć reče ovako:
"Kćeri velikog Krona, prečestita boginjo Hero,
Svakoga drugoga ja bih od bogova mogao vječnih
245 Lako uspavat, rijeke Okeanske ja bih uspavo
Također vode, a one početak su stvarima svima;
Ali se hotio ne bih primaći Kronovu sinu
Zeusu i njega uspavat, već ako bi rekao glavom,
Jer već jednoć me tvoj opametio, boginjo, nalog,

9 198-213. Hera ovdje laže i vara Afroditu, a Afrodita to ne vidi: i to je primjer nesavršenosti Homero-
vih bogova; vidi 1. pjev., st. 528-530. i 4. pjev., st. 93-104.

226