Page 55 - David Icke - Ljudski rode, ustani - Ovaj lav vise ne spava

42 Ljudski rode, ustani... ovaj lav više ne spava

uzrokovane neonskim svjetlima zvijezde se vide izvanredno jasno. Iz malog ribarskog
čamca iskrcao sam se na obalu, još uvijek pokušavajući dokučiti što se to zbivalo sa
mnom na onom humku prethodnog dana. Tamo sam upoznao jednu plavokosu
ženu iz Argentine koja je dan ranije bila u La Pazu u Boliviji gdje je osjetila snažnu
pobudu da ode na Otok Sunca. Stigla je samo pola sata prije mene. Kada smo se
pri upoznavanju rukovali nije ispuštala moju ruku i, premda nije govorila engleski,
izrazima lica pokazivala je na moju ruku, kao da hoće reći „što li to osjećam?” O čemu
to ona govori? Što je uopće mogla osjetiti? Što mi se to dogodilo na onom humku? U
tjednima koji su uslijedili moj život i percepcija prošli su kroz preobrazbu koja me je
dovela do granica mentalne i emocionalne izdržljivosti. Kao da mi je u glavi pukla
brana a, u vibracijskom smislu, i jest. Moj Um uronjen u pet osjetila odjednom su
zasuli novi uvidi, misli i ideje dok se moja psiha otvarala novim razinama svjesnosti.
Jednostavno je previše toga trebalo obraditi odjednom te iz svega izvući kakav-takav
smisao. Gledajući unatrag, usporedio bih to iskustvo sa situacijom kada previše
tipaka pritisnemo prebrzo - kada računalo ne stigne obraditi sve podatke ono se
.
‘zamrzne’ Upravo sam se tako i ja osjećao.
„On misli da je Isus"
Pogubno po moje kratkoročno samopoštovanje, ali savršeno za moje dugoročno
buđenje, moja knjiga Vibracija istine objavljena je početkom 1991. godine, točno u
onom razdoblju kada bih vam teško bio mogao reći na kojem se planetu nalazim.
Ta je knjiga, uz moje izjave i držanje u javnosti, potaknula nezamislivu sprdnju od
strane svekolikog pučanstva. Novinske su naslovnice bile pune podrugljivih naslova,
a izobilje poruge dočekivalo me je i u televizijskim i radio programima. Nisam
mogao izaći na ulicu a da me netko ne zadirkuje. U to sam doba živio praćen salvama
smijeha. A odlazak u kafić? Mo’š mislit! Gdje god bih se pojavio nastao bi urnebes.
Kada bih stao na semaforu i pogledao na stranu vidio bih kako mi se, u nizu vozila
pored moga, smiju čitave obitelji. Što se tiče televizijskih komičara, bilo je dovoljno
da izgovore moje ime pa da izazovu grohot, makar ne izrekli niti jednu šalu. Na
ulici i u školi mojoj su se djeci smijala druga djeca, a pratili su ih i novinari tabloida
pokušavajući iskopati kakve sočne informacije. Jedan ‘novinar’ slobodnjak na otoku
Wight bio je posebno grozan: veselo je primao novac od tabloida kako bi obavljao
njihov ljigav posao, istovremeno tvrdeći da je moj prijatelj. Histerija je dosegnula
vrhunac kad sam nastupio u vrlo popularnom televizijskom talk-showu koji je vodila
najpoznatija tadašnja TV ‘ličnost’ Britanije, Terry Wogan. On je odabrao put poruge
i publika se smijala minutu nakon što sam sjeo. Takvo se stanje nastavilo tijekom
cijelog razgovora. Postao sam poznat po nošenju tirkizne odjeće jer nakon iskustva
na onom humku počeo sam nositi samo tirkizne boje. Nisam znao zašto to radim,
jednostavno me je nešto tjeralo da se tako odijevam. Kasnije sam saznao da je tirkiz
vrlo moćna i sveta boja mnogih domorodačkih i ezoterijskih vjerovanja. Jedan od
primjera su i američki Indijanci. Godinama kasnije, kada sam upoznao svog danas
velikog prijatelja Creda Mutwu, ‘sanusija ili šamana i službenog povjesničara naroda
Zulu u Južnoj Africi, od glave do pete bio je iskićen sjajnim tirkizom. U to vrijeme