Page 53 - David Icke - Ljudski rode, ustani - Ovaj lav vise ne spava

40 Ljudski rode, ustani... ovaj lav više ne spava

je to neizvedivo, a ipak smo svaki dan nekako onamo dospjeli. Obišao sam neka od
fantastičnih mjesta, ne samo glasovite turističke meke poput izvanrednog Macchu
Picchua, već i mnoga druga nezaboravna mjesta. Naposljetku smo stigli u jedan
gradić u južnom Peruu pod nazivom Puno, nedaleko od jezera Titicaca, za koje
kažu da je najviše plovno jezero na svijetu. Vodič nam je rezervirao smještaj u hotelu
pod nazivom Silustani, nazvan po drevnim ruševinama Inka udaljenim oko sat
vremena autom. Iz očitih razloga hotel je bio okružen slikama tog mjesta i rekao
sam vodiču da želim otići upravo onamo. Posve dosljedan samome sebi, rekao je da
to nije izvedivo u to doba godine bez veće količine novca, ali moja intuicija koja mi
je govorila da onamo odem bila je tako jaka da sam odgovorio kako ću učiniti sve
što je potrebno. Za sebe sam morao unajmiti turistički minibus (barem mi je tako
rekao moj vodič) te smo on, ja i vozač krenuli na put.

„Bit će gotovo kad osjetiš kišu"
Ruševine Silustani smještene su na uzvisini opasanoj s tri strane prekrasnom lagunom
(si. 14). To je područje bilo nenastanjeno i okruženo planinama u daljini. Vladali
su tišina i mir, tek manji broj djece koja su ondje čekala s ljamom nadajući se da će
turistima prodati fotografije. Ali osim mene nije bilo nijednog turista. Nakon što
sam obilazio ruševine otprilike sat vremena pod nesmiljenim peruanskim suncem
ponovno sam se ukrcao u turistički autobus, namjeravajući se vratiti u Puno. Imao
sam dojam da je izletu došao kraj i osjećao sam se nekako ispražnjeno i razočarano.
Koliko god to mjesto bilo krasno, ono što sam doživljavao nipošto nije odgovaralo
snazi one intuicije koja me je nagnala da se ovamo uputim.
Razmišljao sam o svom iskustvu i gledao kroz prozor kadli mi je, poslije tri
minute vožnje niz cestu, pažnju privukao jedan hum ak s desne strane. Dok sam
promatrao taj humak neki glas u mojoj glavi počeo je ponavljati: „Dođi ovamo...
dođi ovamo... dođi ovamo. ” Molim? Sada mi se počeo obraćati i neki vražji humak!
Zamolio sam vozača da zaustavi minibus. „Neću dugo, samo nekoliko minuta”,
rekoh mu. Na vrhu humka naišao sam na samostojeće gromade kamenja poslagane
u krug a koje se nije moglo vidjeti s
ceste. Visinom su dosezale otprilike
do čovjekova struka. Stajao sam u
središtu kruga gledajući natrag prema
Silustaniju i dalekim planinama. Na
nebu nije bilo nijednog oblačka, a
sunce je bilo izrazito jako i peklo me je
za lice. Iznenada sam osjetio kako su
mi noge ponovno prikovane za pod,
poput magneta. Ponovila se situacija iz
one knjižare u Rydeu, ali ovaj je put sve
bilo daleko intenzivnije. Ruke su mi se
Slika 14: Ruševine Inka u Silustaniju u Peruu. potom raširile iznad glave bez ikakve