Page 57 - David Icke - Ljudski rode, ustani - Ovaj lav vise ne spava

44 Ljudski rode, ustani... ovaj lav više ne spava

Dobro se sjećam kako sam tijekom televizijskog razgovora s Woganom bio
svjestan dva različita izraza sebe samog. Sad uviđam da su to bili Um, zahvaćen
uvjetovanim prividima ovog svijeta pet osjetila, i Svijest koja promatra te događaje
iz mnogo više perspektive spoznaje. I dok mi se publika u Woganovoj emisiji smijala
moj je Um (ograničen s pet osjetila), ta prividna ‘osobnost’ koja se zove „David Icke”,
bila u emocionalnom previranju i agoniji, ali ondje je bila i jedna druga razina mene
koje se također vrlo jasno sjećam. Ona je govorila: ,,U redu je, sve je dobro; ovo ima
neku višu svrhu, ništa ne brini.” Moram priznati da sam mnogo puta bio suočen s
velikim problemom kako vjerovati tim riječima, ali pokazalo se da je upravo tako i
bilo.
Razumijem zašto su ljudi mislili da sam sam sebe uništio i zašto se, još i sada,
uz brzorastuće priznanje koje moje knjige uživaju, ‘tirkizni’ period „Sina Božjeg”
doživljava kao kobna katastrofa koja je moj budući rad učinila daleko težim u
smislu vjerodostojnosti pred javnošću. Oni koji to govore nisu shvatili bit stvari. To
razdoblje nevjerojatne poruge nije otežalo moj budući rad - učinilo ga je mogućim.

Ismijavanjem do slobode
Ovdje opet imamo dvije perspektive: Uma i Svijesti. Um može vidjeti nekoliko
odlomaka na jednoj stranici, dok je Svijest pročitala cijelu knjigu. Ona ju je, zapravo,
napisala. Da bih mogao učiniti ono što sam učinio nekoliko godina kasnije morao
sam se izbaviti iz tamnice u kojoj živi gotovo svatko. To je tamnica koja razdvaja Um
od Svijesti, zatvor koji svakodnevno drži čovječanstvo u ropstvu naspram sustava
stvorenog i orkestriranog od strane nekolicine upravo s tim ciljem. To je strah
od onoga što će misliti drugi ljudi. Većina ljudskih bića ne živi život kakvim žele
živjeti, niti izriču svoje vlastite nepatvorene istine. Boje se kako će reagirati drugi
- roditelji, učitelji, ‘prijatelji’ i susjedi - ukoliko su njihova gledišta i način života u
opreci s ‘normama’ na kojima počiva ova umobolnica. Samozatajni su i drže jezik
za zubima. (Drže se načela: nemoj biti čavao koji strši iznad drugih jer takve čekić
prve dohvati.) Ukratko, oni ne žive svoju istinu niti izražavaju svoju jedinstvenost
i želje; prilagođavaju se onom što društvo i roditelji, učitelji, ‘prijatelji’ i susjedi -
Policija misli - diktiraju da bi trebali biti limiti njihovog života i gledišta. Kako da
pišem i govorim o izazovnim i često ‘bizarnim’ konceptima u svojim knjigama i na
javnim događanjima ako još uvijek marim za tuđa mišljenja o sebi? Nikako! U tom
bih slučaju dotjerivao informacije, čak bih i izostavljao velike dijelove teksta zbog
svoje opterećenosti onime što bi drugi mogli misliti. Zahvaljujući toj bujici poruge
početkom 1990-ih zatvorska su se vrata otškrinula. Bio sam odlučio iznositi svoju
nefiltriranu istinu, a ako se ljudima ne bude sviđala, žalim slučaj. Meni je svejedno,
neka onda vjeruju nečemu drugom. Kada ste suočeni s razinom poruge kojoj sam
bio ja izvrgnut, godinu za godinom, tada ili ‘potonete’ i slomite se, ili odbacite svaku
bojazan za ono što će drugi misliti i napravite lom. Na taj način uspijevate pobjeći iz
tora za ovce koji se zove „što će misliti drugi ljudi?” U to je doba takvo ismijavanje
bila noćna mora za moj nesiguran, smeten Um, ali Svijest je znala zašto se to moralo