Page 54 - David Icke - Ljudski rode, ustani - Ovaj lav vise ne spava

Što se to zbiva, dušo? 41

moje svjesne nakane. Stavite li svoje ruke iznad glave, okrenute malo prema van s
otklonom od oko 45 stupnjeva od okomice vidjet ćete kako će vas za minutu početi
boljeti. U tom su mi položaju ruke stajale više od sat vremena. Dok je sve to trajalo
nisam osjećao ništa. Ramena su me nakon toga ‘kidala od bola. Imao sam dojam da
mi netko svrdla vrh lubanje, a osjećao sam i tok energije u drugom smjeru, iz tla pa
kroz noge i van kroz vrh glave. Kao da je kroz mene prolazio nekakav dvostrani tok.
U glavi sam začuo neki glas koji je rekao: „O ovom će se trenutku pričati za stotinu
godina”. Nakon toga je uslijedila rečenica: „Bit će gotovo kad osjetiš kišu”. Kakvu on
to kišu spominje? Odakle bi došla kiša? Pa, nije bilo ni jednog jedinog oblačka, samo
blještavo sunce na posve vedrom nebu. Što mi se to događa?
Stajao sam tamo, ne mogavši se pomaknuti, dok se energija pojačala do točke
u kojoj se moje tijelo treslo kao da je ‘uštekano’ u električnu utičnicu. Vrijeme je
gubilo značaj. Nije bilo ‘vremena’ kako ga mi doživljavamo, nije bilo ni prošlosti
ni budućnosti, samo trenutak koji sam proživljavao. Neprestano sam ulazio i
izlazio iz stanja svjesne pažnje, kao kad vozite automobil i pitate se gdje je nestalo
onih posljednjih nekoliko kilometara. Kada je vaša svijest zapala u sanjarenje
automobilom je upravljala vaša podsvijest. U jednom od svojih povrataka budnoj
svijesti opazio sam da se nad udaljene planine nadvija lagana siva izmaglica: dok
sam je promatrao postajala je sve tamnija i tamnija. O, tamo pada kiša, iako prilično
daleko. Uskoro su se, došavši iz smjera planina, pojavili kišni oblaci, i to izuzetnom
brzinom. Dok se ravna linija oblaka kretala prema meni prekrivajući sunce, kao
da se preko cijelog neba navukao zastor. Dok su se oblaci nadimali poput dimne
zavjese u nekoj varijetetskoj predstavi, u njima sam razabirao razna lica. Moje se
tijelo dotad već počelo žestoko tresti od energije koja je toliko šibala kroz mene da
sam jedva stajao. Kako se oluja približavala promatrao sam zid guste kiše koja se sve
više primicala, krećući se ravnom linijom. Čim sam osjetio kapi kiše na licu navala
energije je prestala, kao da se isključila automatska sklopka. Zateturao sam prema
naprijed, nogu poput tijesta, ukočenih i bolnih ramena i mišića ruku. Tek sam tada
primijetio da moj peruanski vodič stoji kraj kamenog kruga, um oran od čekanja u
autobusu. Ako je ikada neki izraz lica govorio „ludi Englez” to je bio njegov! Energija
se slijevala niz moje ruke ogromnim intenzitetom te sam otišao do busa da uzmem
kristal kako bih je barem donekle raspršio. A taj komad kristala imao sam sa sobom
samo zato što sam, dva-tri tjedna ranije, bio ušao u jednu trgovinu u Glastonburyju
u Engleskoj. Vlasnik ga je uzeo i dao mi ga, besplatno. „Osjećam da biste ga trebali
imati”, rekao mi je. Kada sam odgovorio da si to ne mogu priuštiti, uzvratio je: „Ne,
ne, samo ga uzmite.” Moja su stopala također nastavila žariti i vibrirati nekih 24 sata.
Neugoda me je držala budnim veći dio noći.
Sljedeći sam dan stigao u jedno čudesno mjesto pod nazivom Otok Sunca na
jezeru Titicaca koji povezuje peruansku i bolivijsku granicu. Kažu da je to najviše
plovno jezero na svijetu, na otprilike 4000 metara. Prema legendi Inka, Otok Sunca
i obližnji Otok Mjeseca bili su pradomovina Sunca i Mjeseca, a ta nebeska tijela
preuzela su ljudsko obličje u vidu prvog Inke, Manca Capaca i njegove sestre/
žene Mame Ocllo. Na otoku nije bilo električne struje, a bez vizualne zagađenosti