Page 60 - David Icke - Ljudski rode, ustani - Ovaj lav vise ne spava

Što se to zbiva, dušo? 47

namjeravao bježati. Znao sam da je sve upravo tako moralo biti; ali zašto, s kojim
ciljem? Nakon otprilike tri mjeseca kaos u mojoj glavi počeo je jenjati, ponovno
sam postajao ‘normalan. Dobro, barem na površini. U nutrini, bio sam preobražen.
Ono što mi se dogodilo na humku u Peruu, i oni ‘downloadi’ koji su uslijedili, počeli
su se integrirati s „Davidom Ickeom”. Primijetio sam da vidim mnogo toga što
prije nisam vidio. Gledao sam kroz iste oči i slušao kroz iste uši, ali ono što sam
,
vidio i čuo bilo je posve drukčije. Počeo sam razabirati stvarnost iza ‘filma’ iza one
uvjetovane verzije stvarnosti koju nam vlastodršci podvaljuju kao ‘istinu’. Sve sam
jasnije opažao manipulaciju i, kako se moje razumijevanje produbljivalo, shvatio
sam da svijet nipošto nije onakav kakvog nam podastiru te u kakvog nas tjeraju da
vjerujemo. ‘Svijet’ za koji smo mislili da je stvaran bio je iskonstruirani privid. Ali
zašto, te od strane koga, ili od strane čega?

Kreni, pa što Bog da...
Sredinom 1991. moje su noge bile ponovo na zemlji, ali ljudi i mediji sječali su
se samo ludih dana moje dokraja javne preobrazbe. Jednom kada vam prilijepe
etiketu i stave vas u neki pretinac tamo vas i ostave. Jednom ‘lud, zauvijek ‘lud’;
crno i bijelo, bez sivih nijansi. Poruga i podsmijeh i dalje su me pratili kamo god bih
pošao, a ‘normalan slijed bio bi skrivanje u mišjoj rupi. Umjesto toga ja sam krenuo
na turneju predavanja po britanskim sveučilištima, svjestan reakcije koja me čeka.
Jesam li želio poći na takvu turneju? Naravno da nisam (Um). Jesam li znao da je
to neophodno? Jesam (Svijest). Zakazana predavanja bila su rasprodana, ponekad
i tjednima unaprijed, jer su se ti „sutrašnji donositelji odluka” dolazili smijati i
ismijavati me. Jedne večeri 15 minuta nisam uspijevao progovoriti, zbog galame.
Vladao je pravi urnebes, na pozornicu su letjele pivske čaše. Pričekao sam da
buka jenja, a zatim rekao:

„Vi mislite da sam ja mentalno bolestan, zar ne?”

„DAAAAAA”, stigao je kolektivni odgovor.

„Što to, onda, govori o vama? Platili ste kartu kako biste mogli ismijavati nekoga za
koga smatrate, jer ste tako uvjetovani, da je mentalno bolestan!”

Nastao je tajac, mogli ste čuti iglicu da je pala na pod. Sinulo im je da njihovo
ponašanje ne govori o meni već o njima. Bilo bi dobro kada bismo svi mi upamtili to
otkrivenje: ono što činimo i govorimo nije odraz onih koje ismijavamo i osuđujemo
nego nas samih. Preostali dio predavanja slušali su me u smjernoj tišini, osim male
grupice iz stražnjih redova u blizini šanka koji su nastavili dobacivati iz mraka.
Zatražio sam da se upale svjetla kako bi svi mogli vidjeti odakle ta buka dolazi,
zamolivši da se mikrofon odnese do tih pojedinaca kako bi mogli reći ono što
žele pred svima. Čovjek bi pomislio da je mikrofon bio užaren, s tolikom su ga
žestinom odbijali uzeti u ruke. Ta predavanja pred sveučilišnim studentima otkrila