Page 34 - David Icke - Ljudski rode, ustani - Ovaj lav vise ne spava

Nisam samo cigla u zidu 21

što se odražava na bodovno stanje. Sviđao mi se taj osjećaj hodanja po rubu, gdje je
fino izbalansirana razlika između heroja i tragičara.
Nastavio sam igrati za školske timove ali, napunivši 13 godina, samo dvije
godine prije negoli ću se morati otisnuti u svijet odraslih kojeg sam se pribojavao,
još uvijek nije bilo nikakvih naznaka da ću krenuti u neki profesionalni nogometni
klub. Ali, baš u pravo vrijeme, „sretnim slučajem”, dobio sam vjetar u leđa. To je
karakteristična značajka mog života, mog iskustva. Upravo kad mi je trebala
pomoć da nešto ostvarim pomoć je i došla, kao naručena! Prava bi se prilika često
ukazivala kada se sve činilo izgubljenim. Ne volim rabiti riječ sudbina jer zvuči
tako uzvišeno, ali ako uzmete njenu definiciju koja kaže: „unaprijed određen tijek
događaja koji se smatra nečim izvan čovjekove moći ili kontrole” sve sjeda na svoje
mjesto. Sudbina zvuči uzvišeno jer ju povezujemo sa slavom ili nečim što smatramo
velikim dostignućem, kao što je npr. položaj predsjednika Sjedinjenih Država, ali
sudbina se može primijeniti i na čovjeka koji vozi autobus ili na medicinsku sestru
u bolnici. Radi se o vašem putovanju prožetom iskustvima, a vaša vam sudbina’
može izmaknuti slušate li Um umjesto da slijedite svoju intuiciju i šapat Svijesti.
.
Ljudi prečesto kažu ‘ne’ Ako svojoj intuiciji kažete ‘da a Um stavite tamo gdje mu je
i mjesto kada psuje i gunđa, vaša će se sudbina očitovati, kakva god bila. Sudbina se
veoma često zna izgubiti, satrta pod čizmom Uma.
U to vrijeme, tijekom 1960-ih, ako ste željeli privući pažnju profesionalnih
nogometnih klubova morali ste igrati za mjesne ili gradske reprezentacije škola.
Veliki klubovi nikada nisu tražili „nove nade” ispod te razine. Računali su da ako
niste dovoljno dobri da predstavljate svoj grad uopće ih ne zanimate. Tada sam imao
13 godina, što je ključna dob u kojoj imate mogućnost ostaviti dubok dojam na
lovce na najbolje mlade talente, a ja nisam bio ni blizu igranju unutar standarda
utakmica koje su oni gledali. U to sam vrijeme pohađao Srednju školu Crown Hills u
Leicesteru i većinu sam vremena provodio zureći kroz prozor učionice. Sanjarenjem
sam pokušavao razbiti dosadu nastavnog programa od kojeg sam, inače, malo što
zapamtio. No, jednoga dana nastavnik tjelesnog mi je rekao da me šalje na probu
za ulazak u lesterski nogometni tim učenika ispod 14 godina, ali trebao sam igrati
na mjestu igrača u polju. Na tom probnom susretu nastupit će i visoko kotiran
golman koji će nesumnjivo biti izabran, rekao je učitelj, pa nema smisla da se s
njim natječem za golmansko mjesto. Bio je to momak koji je već igrao za lesterski
tim starijih učenika ispod 15 godina i očito se podrazumijevalo da će igrati i za
onaj mlađi tim. Ali, kao i obično u mom životu, spremao se umiješati prst ‘sudbine’.
Kanimo li sagledati ‘život’ kakav uistinu jest moramo shvatiti jednu stvar: slučajnosti
ne postoje.
Postoji samo stvaranje vaše vlastite zbilje i spremnost, ili nešto slično, da slijedite
svoje intuitivne spoznaje i prestanete biti kontrolirani od strane Uma.
U prvoj probnoj utakmici igrao sam na poziciji igrača u polju i to baš nije
ispalo najbolje. Nisam se bio unio svim srcem u igru jer sam želio biti isključivo
golman. Rekli su mi, dok je trajala druga probna utakmica, da se odem igrati s
ostalim dječacima koji nisu zadovoljili. To je kraj, pomislio sam, nemam se više