Page 31 - David Icke - Ljudski rode, ustani - Ovaj lav vise ne spava

18 Ljudski rode, ustani... ovaj lav više ne spava

prezirao. Brojne njegove priče, uključujući i one iz Napulja, oblikovale su moj pogled
na svijet od veoma rane mladosti. Oduvijek sam bio alergičan’ na svako iskazivanje
nepoštenosti, nepravde i prisile. Bio sam buntovnik od samog početka, propitkujući
etablirani poredak. Sada uviđam da su me moja iskustva iz djetinjstva pripremala
za ono što ću činiti mnogo godina kasnije. Onom „umnom ja” bio sam samo dječak
koji odrasta, ali onom širem ‘ja’ moj život je bio lanac iskustava što je vodio do
onoga za što je znao da će doći. To je, još jednom, poput one usporedbe s kanuom
na rijeci gdje Um vidi samo do prve okuke, a Svijest sagledava situaciju od izvora
rijeke do mora. Pitanje je da li mi ‘učimo’ (deprogramirajući se od prevlasti Uma i
postajući svjesnima) kao rezultat naših iskustava na ‘rijeci’ ili ih zanemarujemo i
puštamo Umu da određuje našu percepciju? Kažu da nema budale do stare budale,
i to je donekle istina.
„Stare budale” su oni koji su prošli kroz godine i godine iskustava, ali su naučili
vrlo malo (malo su toga deprogramirali).
Moje me najranije sjećanje vodi do pohabanog starog stola u mračnoj i neuglednoj
sobi. Na stolu je stajala boca steriliziranog mlijeka - koje su uvelike koristili
pripadnici britanske „radničke klase” tijekom 1950-ih jer je trajala duže od običnog
mlijeka. To me sjećanje preplavi uvijek kad osjetim osebujan miris steriliziranog
mlijeka. Prizor potječe iz male trošne kućice u nizu u ulici Lead, odmah do ulice
Wharf, u zapuštenom središtu Leicestera, industrijskog grada engleske pokrajine
East Midlands. U ulici Lead živio sam otprilike prve tri godine života, a jedino
čega se sjećam je sterilizirano mlijeko. Zatim se sjećam trke za autobusom kada
smo se preselili u veliko novo stambeno naselje u gradskom vlasništvu na periferiji
Leicestera, u kuću u kojoj još uvijek, 50 godina kasnije, živi moj najmlađi brat Paul.
Kuća se nalazi točno preko puta lesterske Opće bolnice u kojoj sam rođen. Tijekom
djetinjstva novca nam je uvijek nedostajalo, i to podosta, a sjećam se kako sam s
majkom zaobilazio stražnji dio tvornice satova Gents četvrtkom, na dan isplate
plaća, kako bi se moj otac mogao iskrasti i predati joj zarađenu dnevnicu da bismo
taj dan mogli kupiti večeru. Kada bi se, u brojnim prilikama, začulo kucanje na
vratima mama bi mi rekla da se sakrijem ispod prozora ili iza stolice. Ostali bismo
tako šćućureni, tiho i nepomično, sve dok mama ne bi dala znak da je „zrak čist”.
Dugo vremena nisam imao pojma zašto se skrivamo, da bih kasnije saznao kako
kucanje potječe od gradskog ubirača najamnine koji dolazi po novac kojeg nismo
imali. Smiješno m ije kad ljudi tako zavidno gledaju one koji naizgled imaju lagodniji
život ili one koji su rođeni u bogatim obiteljima, kada su i jedni i drugi ionako samo
Svijest koja proživljava određeno iskustvo. Da m ije bilo potrebno roditi se u bogatoj
obitelji kako bih radio ono što danas radim tada bih se tako bio i rodio, ali nisam.
.
Odgoj kakav sam imao najbolje je poslužio mojem ‘putovanju’ I zato se opustite ako
vam se vaš život ne sviđa ili niste voljeli svoje djetinjstvo i zapitajte se zašto je to bilo,
ili jest, neophodno. Zašto se to dogodilo vama a ne nekom drugom? Zašto vi živite
život kojim živite, a ne netko drugi? Pronađete li i prihvatite odgovor vaš će se život
promijeniti jer lekciju ste ‘naučili’ (umni program je izbrisan) i možete krenuti dalje.
Nema potrebe da se nešto nastavi proživljavati kad je razlog tomu nestao i stoga to