Page 39 - David Icke - Ljudski rode, ustani - Ovaj lav vise ne spava

26 Ljudski rode, ustani... ovaj lav više ne spava

otpočela. Tako se već stala nazirati sljedeća faza mog života. Procijenio sam da je
okolišu potreban glas u mjesnom vijeću te je moja karijera u politici, ako je tako
možemo nazvati, započela. Ono što se potom dogodilo još je jedan od primjera
načina na koji neka nevidljiva sila tka moje životno iskustvo. Odbio sam sve glavne
političke stranke jer niti jednoj nisam vjerovao. Umjesto toga sam 1989. napisao
pismo malo poznatoj britanskoj Zelenoj stranci koja je zaštitu okoliša učinila
temeljem svoje politike. Poslali su mi neke informacije koje su mi se činile prilično
zdravorazumske te sam uplatio članarinu i započeo organizirati javne skupove kako
bih pokrenuo ogranak Zelenih na otoku Wight.
Stvari su se potom počele odvijati velikom brzinom. Za nekoliko tjedana primio
sam pismo područnog organizatora Zelene stranke u kojem nas poziva da pošaljemo
predstavnika novog ogranka zelenih s otoka Wight na njihov sljedeći sastanak. Poziv
sam prihvatio i naposljetku je najavljeno da njihov područni predstavnik nacionalnog
vijeća stranke daje ostavku i da im treba spisak kandidata za to upražnjeno mjesto.
Budući da nitko nije želio taj posao rekao sam da ću ga obavljati ja, ali čak je i tada
dvoje ljudi glasalo protiv mene! Valjda su smatrali da je istovremeni rad na televiziji
suprotan „zasadama Zelenih”. No, dva tjedna kasnije došao sam na svoj prvi sastanak
vijeća u jednoj zgradi nedaleko parka Regent’s u Londonu. Ondje je sve vrvjelo od
ljudi opsjednutih samim sobom koji su stalno govorili o Engleskoj, ali nikada nisu
došli do nekog konkretnog zaključka. Tada mi je sinulo zašto je Zelena stranka bila
tako bezlična pojava u britanskoj politici. Prije samog ručka predsjedatelj je rekao da
traže glasnogovornike (muške ih ženske) stranke ili „predstavnike stranke”, kako ih
nazivaju Zeleni, kako bi predstavljali stranku u medijima u nadolazećoj godini te da
će nominacije biti primane poslijepodne. Tijekom ručka pristupio mi je čovjek koji
je rekao da smatra kako bi bilo dobro da imaju nekoga dobro znanoga u medijima
tko bi predstavljao stranku te me upitao jesam li zainteresiran. Odgovorio sam:
„O. K., mogu pokušati.” Otprilike sat vremena kasnije izabran sam za nacionalnog
glasnogovornika britanske Zelene stranke. Članom stranke postao sam u roku od
nekoliko tjedana (si. 13).
Moje se imenovanje podudaralo s naglo povećanim interesom za okoliš,
potaknutim televizijskim emisijama u udarnom terminu u kojima se prikazivalo
loše stanje kišnih prašuma i posljedice zagađenja okoliša. Početkom ljeta 1989.
zabrinutost javnosti dosegnula je vrhunac i britanska Zelena stranka odjednom se
našla u fokusu medija.
Osvojili smo 15 posto glasača na nacionalnoj razini na izborima za mjesta u
Europskom parlamentu. Do tog trenutka Stranka je rijetko kada zabilježila više od
jedan posto glasova. Od neposjećenih konferencija za tisak i praznih dvorana Stranka
i njeni službeni predstavnici zadobili su istaknuto mjesto u vijestima, našavši se u
središtu političke pozornosti. Zelena stranka je stigla, ali, kako se pokazalo, ne zadugo.
Povela se bitka između onih u stranci koji su u potpunosti slijedili njena izvorna
uvjerenja (‘fundasi’ ili fundamentalisti) i onih koji su htjeli uspjeh te su vršili pritisak
da se napusti politika za koju su smatrali da sprječava dobivanje još veće podrške
(‘reali’ ili realisti). Što se mene tiče, ja sam bio ‘fundo-realo’ utoliko što sam želio