Page 33 - David Icke - Ljudski rode, ustani - Ovaj lav vise ne spava

20 Ljudski rode, ustani... ovaj lav više ne spava

koje druge stvari za koje su mi govorili da moram usvojiti ili su očekivali da u njih
povjerujem. Oduvijek me je zanimalo pisanje, kao i povijest i zemljopis, ali malo što
drugo. Jedini put kada sam postigao dobre rezultate bilo je jedne godine u osnovnoj
školi kada me je učitelj ismijavao i ponižavao pred cijelim razredom, rekavši da
sam, u biti, glup. Odmah nakon tog javnog podcjenjivanja učitelj nam je dao da
pišemo test iz pravopisa, što i dandanas nije moja jaka strana (molim aplauz za Spell
Check - kompjutorsku provjeru pravopisa). Ali na kraju tog razrednog sata jadničak
je morao nekako objaviti razredu da je dijete kojem se on upravo bio izrugivao,
nazvavši ga glupanom, postiglo najviše bodova na testu. Još uvijek ga čujem kako
grca i kašljuca. Te sam godine bio najbolji u razredu na godišnjim ispitima, čime sam
i sebi i onom jadnom učitelju dokazao neke stvari. No, u ostatku vremena koje sam
proveo u užasnom školskom sustavu vratio sam se svojem hrkanju na satu. Svrha
školskog sustava nije obrazovanje već indoktrinacija i nametanje lažnog identiteta
njegovim nesretnim žrtvama. Izvrsno je to ilustrirano onom sjajnom pjesmom Pink
Floyda: „Hej, učitelju, ostavi djecu na m iru ... Na kraju krajeva, samo si još jedna
cigla u zidu”. A ja nisam želio biti dio tog zida. Radije bih s njega bio skočio.
Nogomet je bio moj spas, moja prilika za bijeg iz mreže koja se povlačila kroz
škole namijenjene djeci „radničke klase” da bi ih ubacivala u sistemsku ‘flajšmašinu’.
Jedan učitelj u osnovnoj školi zapazio me u jednoj utakmici malog nogometa na
igralištu te mi je predložio da se okušam u školskom timu. Da mi to nije predložio
ne bih bio otišao na probnu utakmicu. Pomisao da bi David Icke mogao zaigrati za
školsku momčad nikad mi ne bi pala na pamet. Mislio sam da se takve stvari događaju
drugima - nikako ne meni - ali, eto, bio sam izabran i moje je samopouzdanje naglo
poraslo. Imao sam tada devet ili deset godina i u tom mi je trenutku sinulo koji će
biti moj put za bijeg. Bit ću profesionalni nogometaš. S obzirom da je broj klinaca
koji se uspiju probiti do profesionalne razine tek zanemariv dio onih koji bi željeli
biti nogometaši takva se ambicija činila smiješnom, ali od samog sam početka ‘znao’
da će do toga doći. Čak i tada, gledajući unatrag, vodila me je nekakva ‘spoznaja’ ,
nešto izvan uobičajenog klepetanja uma kojeg stalno slušamo. Kao da mi je govorio
neki tihi glas.
Svakog dana provodio sam sate i sate s loptom. U mnogo navrata moj je otac
govorio da nikada neću zaraditi svoj kruh udarajući po lopti te da bih trebao
razmišljati o tome što ću raditi poslije okončanja škole. No, nisam razmišljao ni
o kakvom drugom zanimanju. Ni na trenutak. Znao sam da ću biti profesionalni
nogometaš, i to je bilo to. Igrao sam na mjestu golmana, što je savršeno odgovaralo
mojoj osobnosti. Obično nije lako pronaći klince koji bi stali na gol. Svi žele igrati
u napadu i zabijati golove. Na golu bi često završio najgori igrač, ali ja sam od
početka htio biti golman. Na mnoge je načine to usamljenička pozicija: dio ste tima,
točno, ali s vrlo različitom ulogom i s umijećem bitno različitim od ostalih igrača.
Instinktivno mi se to dopadalo, kao i odgovornost koju je pratio položaj na zadnjoj
crti obrane. Kada drugi igrači pogriješe iza sebe još uvijek imaju golmana koji će ih
izvući iz nevolje, ali kada pogriješi golman to se redovito kažnjava zabijanjem gola,