Page 37 - David Icke - Ljudski rode, ustani - Ovaj lav vise ne spava

24 Ljudski rode, ustani... ovaj lav više ne spava

evoj emisiji Grandstand koja je tada bila najvažnija i najbolja sportska emisija na
britanskoj televiziji. Bilo je to još apsurdnije od moje ambicije da za život zarađujem
igrajući nogomet. Ako ništa drugo, u profesionalnim je nogometnim klubovima bilo
barem stotinjak golmana, dok su se BBC-evi sportski komentatori mogli nabrojati
na prste jedne ruke. Dakle, taj m omak koji voli privatnost i anonimnost sada želi
biti spiker na državnoj televiziji. Doista bizarno, gleda li se sa strane, ali nešto me
je tjeralo naprijed i ja sam, i ovaj put, znao da će se to ostvariti. Takvo je cijelo moje
životno iskustvo. Čim se zatvore jedna vrata pojavi se tračak svjetla dok se, škripeći,
otvaraju druga. Bilo je to poput hodanja kroz labirint, pri čemu me je neka sila
- Svijest - vodila naprijed. Sve do onog preokreta početkom 1990-ih mislio sam da
jednostavno slijedim svoje ‘ambicije’ .
Rekli su mi da, želim li se probiti u televizijske redakcije vijesti i sporta, najprije
moram raditi u novinama i na radiju. Međutim, odm ah se pojavio problem. Bez
ikakvih akademskih kvalifikacija neće biti lako pronaći novine koje bi me zaposlile.
Radeći neko vrijeme u medijima i vidjevši ih izvana, sa strane, nedvojbeno mogu
potvrditi da akademske kvalifikacije nisu apsolutno nikakvo mjerilo inteligencije,
niti vam one jamče talent da budete dobar novinar. No, položeni ispiti potvrđuju da
ste uspješno prošli kroz indoktrinacijsku mašinu, a to je ono što sustav traži. Kako
god bilo, naposljetku sam dobio posao, ‘slučajno’ (slučajnosti ne postoje), u mojem
rodnom gradu Leicesteru. Radilo se o tjedniku pod nazivom Leicester Advertiser
koji su čitali otprilike oni koji su za njih i pisali. Ako njihovu tiražu usporedimo
s ljudskim organizmom tada bi se ona nalazila na uređaju za održavanje životnih
funkcija. Dobio sam posao zato što ga nitko drugi nije htio, ali uskoro sam se kretao
naprijed, a vrata su se otvarala i zatvarala savršenim slijedom kako bi me pogurnula
na radio, a potom i na televiziju. Radio sam kao izvjestitelj i spiker u redakciji BBC-
evih regionalnih i nacionalnih vijesti da bih 1982. postao nacionalno poznat spiker
u BBC-evoj sportskoj redakciji (Television Sport), što je bio upravo onaj posao kojem
sam se nadao svih onih prethodnih godina kada mi je bilo rečeno da je s mojom
nogometnom karijerom gotovo. Sjećam se vožnje u suzama prema BBC-u onoga
dana kada sam prvi put vodio Grandstand, čemu
sam bio težio još od onih sumornih vremena
kada sam imao 21 godinu. Nije me ganulo to
što ću biti voditelj neke televizijske emisije
nego to što sam postigao ono što sam nakanio
postići kad su moj život i zdravlje bili na niskim
granama (si. 12). Otac mi je običavao govoriti da
je čovjek pobijeđen tek onda kada sam sebi kaže
da je pobijeđen, bez obzira na to što drugi govore.
Narednih sam se godina mnogo puta prisjećao
Slika 12: Uspio sam se probiti na . i ,
. . . tih rneci. Ustvari ie govorio, in e znajući da iznosi
televiziju, ah, ispostavilo se, bio je to , , , ,
tek prvi korak u nizu na jednom mnogo duboku istinu, da mi sami stvaramo vlastitu
duljem putovanju. stvarnost. Ono što vjerujemo da je stvarnost