Page 36 - David Icke - Ljudski rode, ustani - Ovaj lav vise ne spava

Nisam samo cigla u zidu 23

Vreva i adrenalin pomagali su mi da izdržim na svim utakmicama, a budući da
sam igrao dobro nitko nije postavljao suvišna pitanja. Izborili smo se za mjesto u
višem rangu natjecanja. U dobi od samo 20 godina igrao sam u nogometnom timu
iz profesionalne lige pa su se za mene počeli zanimati i neki veći klubovi.
Jedne sam noći prije odlaska u krevet pogledao svoja koljena i vidio da je oteklina
na mojem lijevom koljenu nestala, po prvi put od moje 15. godine. Ushićeno sam
pomislio: ‘Hej, pobijedit ću ja taj artritis!’ Sljedećeg jutra kada sam se počeo buditi
ustanovio sam da ne mogu disati. Cijelu sam vječnost, kako mi se činilo, pokušavao
doći do zraka, uvjeren da ću umrijeti. Pokušao sam gurnuti laktom svoju ženu Lindu
koja je ležala kraj mene, ali nisam bio u stanju pomaknuti niti jedan jedini mišić.
Odjednom sam uspio udahnuti. Dok se u moje tijelo počeo vraćati život osjećao
sam nepodnošljive bolove, pravu agoniju, u svim tetivama i člancima tijela. Nisam se
mogao pomaknuti u krevetu, a kamoli hodati. I premda su se nemogućnost kretanja
i bolovi nakon nekoliko dana smanjili, nogomet više nikad nisam zaigrao.
Promatram li ono što se dogodilo iz perspektive Uma - da sam ljudsko biće
s jednom prilikom da okuša sreću u ‘životu’ - to je za mladića pred kojim su se
urušavali njegovi snovi bila tragedija. Kako li je to tužno. Nemojte me krivo
shvatiti, to me je vraški zaboljelo. Ali život vam često podastire vaše najveće darove
ingeniozno upakirane kao vašu najgoru noćnu moru. Nogomet mi je bio dao ono
što mi je trebao dati, a sada me je čekala sljedeća faza putovanja. I opet, ono malo ‘ja,
ono umno ‘ja, nije imalo pojma kakvo je pravo stanje stvari. Sa stajališta tog malog
,
‘ja’ koji vidi samo sljedeću okuku na rijeci, moj se život raspadao. Iz pozicije onog
velikog ‘ja, istinskog ‘ja, jedan je posao završen i idemo dalje. Nogomet mi je mnogo
toga pružio, između ostalog i usredotočenost i disciplinu nužne za napredak, ali
i sigurnost u samog sebe i sposobnost da od veoma rane dobi živim uz pritisak
očekivanja. To mi je dalo emocionalnu snagu, kao što je to učinio u priličnoj mjeri
i artritis. Živjeti s gotovo neprekidnim bolovima - koji su s godinama postajali sve
gori - pokrenuli su u meni nepokolebljivu volju da nastavim unatoč svemu. Ako
možete živjeti s tom razinom boli, kada čak i svakodnevno navlačenje čarapa na
noge predstavlja pravo mučenje, sve je drugo mačji kašlj. Svršetak moje nogometne
karijere također me je suočio s golemim emocionalnim razočaranjem koje treba
prebroditi... I izazovom: hoću li potražiti neki novi san ili ću se raspasti zbog toga
što se prethodni rasplinuo?
Hmmm, dajte mi, molim vas, novi san.

„Dobra večer i dobrodošli"
Upravo sam bio navršio 21 godinu: bivši profesionalni nogometaš praktički sakat
zbog artritisa i, prema mojim saznanjima, bez ikakvih drugih potencijalnih vještina
ili umijeća pomoću kojih bih mogao zarađivati za život. Krasnih li izgleda. U takvom
škripcu učinio sam ono što bi učinio bilo tko drugi: odlučio sam da ću biti spiker na
nacionalnoj televiziji. Davao sam intervju u TV programu uživo o okončanju moje
nogometne karijere i silno mi se dopala atmosfera i cijela ta zamisao. To je prava
stvar za mene, pomislio sam, a kao cilj sam si postavio da ću biti spiker u BBC-