Page 32 - David Icke - Ljudski rode, ustani - Ovaj lav vise ne spava

Nisam samo cigla u zidu 19

više nećete proživljavati. Ukoliko vam se i dalje događaju iste stvari to znači da niste
uvidjeli što vam one poručuju: sve dok to ne uvidite ciklus će se nastaviti.
Tijekom cijelog svog djetinjstva uvijek sam se osjećao ‘drukčijim, ali nisam znao
zašto. Naslućivao sam neku dublju svrhu, da ću nešto morati učiniti, ali nisam znao
što. Bio sam vuk samotnjak, satima bih se iz dana u dan znao igrati potpuno sam
gurajući male metalne vlakiće na prozorskoj dasci, uronjen u vlastiti svijet. Te male
lokomotive poznate kao „Lone Star Locos” bile su moji najbolji prijatelji. Moja
se majka često prisjećala kako sam bio toliko sramežljiv da sam običavao prijeći
ulicu kako ne bih morao razgovarati s ljudima koje sam poznavao. Nakon svih ovih
godina i mojih brojnih javnih profesija još uvijek preferiram svoj vlastiti prostor i
privatnost: netom po završetku javnog predavanja jedino što želim je izgubiti se i
nestati iz vidokruga javnosti. To je oduvijek bilo očigledno proturječje u vezi moje
osobnosti. Pred očima javnosti stajao sam kao profesionalni nogometaš, spiker
na nacionalnoj televiziji, političar te sada kao autor i osporavatelj konvencionalne
misli, no cijelo sam vrijeme osoba koja mrzi „jarka svjetla reflektora” i priklanja
se anonimnosti. Jednostavno volim m ir i tišinu. Jedna stvar koju sam znao još od
djetinjstva bila je ta da nikada neću pristati biti dio gomile. Htio sam biti drukčiji, a
ako nisam mogao biti drukčiji onda nisam ovdje želio ni biti. Nisam kanio prihvatiti
budućnost utemeljenu na činjenici da sam pripadnik „radničke klase” i da sam stoga
predodređen za rad u tvornici ili na nekom slabo plaćenom poslu, radeći ono što mi
netko drugi naređuje da radim.
Pritom nipošto ne želim kritizirati one koji rade te poslove. Bez tih ljudi sve te
stvari koje kupujemo u trgovinama, uključujući hranu, ne bismo imali i mislim da
su nadnice plaćene za te prijeko potrebne i u velikoj mjeri podcijenjene poslove
sramotne. Održavate li ulice čistima plaćaju vam neku crkavicu. Igrate li se u
‘kasinu’ na Wall Streetu ili u londonskom Cityju, kockajući se sa samim opstankom
milijuna ljudi, plaćaju vam pravo malo bogatstvo. Ne obezvrjeđujem one koji rade u
tvornicama figurirajući kao pijuni u jednom diktatorskom i nepravednom sustavu.
Stvar je u tome da sam zarana u životu odlučio da to nije za me. A opet, onaj dječak po
,
imenu David Icke, za kojeg sam smatrao da predstavlja ‘mene’ u stvari je bio vođen
od strane jedne razine ‘mene’ o kojoj u to doba nisam ništa znao. Moja odlučnost da
,
budem drukčiji izvirala je iz činjenice da je to moja ‘sudbina, moje ‘putovanje’ moja
svrha u ovom životu.

„Hej, momci, zna li tko od vas braniti na golu?"
Na koji ću način izbjeći sudbinu koja je čekala većinu ljudi mog socijalnog podrijetla
nije mi baš bilo jasno. Jednostavno sam znao da hoću. Pao sam na takozvanom
ispitu ‘11-plus’ koji je odlučivao o tome hoću li kasnije godine školovanja provesti u
nekoj elitnoj gimnaziji (za ‘najbistrije’ i ‘najbolje’) ili u običnoj srednjoj školi (za sve
ostale). Škola me uopće nije zanimala, u njoj sam se nasmrt dosađivao, a pohađao
sam je samo zato što sam morao i što mi je to omogućavalo da igram u nogometnom
timu. Na ispitima sam rijetko kada postizao rezultate bolje od prosječnih. Ocjenama
se uopće nisam zamarao. Zbilja nisam nimalo mario za logaritme, ili algebru, ili bilo