Page 48 - Dan Brown - Postanak
P. 48
Langdon se zagledao u prijeteću strukturu i nećkao se. „Ne idete sa mnom?”
„Očito ne.”
„Znate, sve je to jako čudno, i nisam baš...”
„Profesore, s obzirom na to da vas je Edmond uspio dovući na ovo zbivanje,
zamolba da zađete u ovo umjetničko djelo čini se sitnom. Djeca to rade svakodnevno
i ostaju živa.”
Langdona još nikad dosad nije prekorio kompjutor, ako je to stvarno bio
kompjutor, no otrovna primjedba polučila je željene rezultate. Skinuo je slušalice,
pažljivo ih položio na pod i okrenuo se licem ulazu u spiralu. Visoki zidovi stvarali
su uski kanjon koji je vijugao izvan vidokruga i nestajao u tami.
„Na muci se poznaju junaci”, rekao je, više sebi.
Langdon je duboko udahnuo i kročio u otvor.
Staza je skretala, dalje nego što je zamišljao, vijugala sve dublje tako da Langdon
ubrzo nije imao pojma koliko je puta skrenuo. Svakim okretom u smjeru kazaljki na
satu prolaz se sve više sužavao te je Langdon svojim širokim ramenima zamalo
strugao po zidovima. Diši, Roberte. Nakošene metalne ploče izgledale su kao da bi
se svakog trenutka mogle urušiti i zdrobiti ga pod tonama čelika.
Zašto to činim?
Trenutak prije nego što se Langdon bio spreman okrenuti i zaputiti natrag, prolaz
je naglo završio i ostavio ga u velikom, otvorenom prostoru. Kao što mu je bilo
rečeno, komora je bila veća nego što je očekivao. Langdon je brzo iz tunela izišao na
otvoreno i ispustio dah dok je promatrao goli pod i visoke metalne zidove, pitajući se
ponovno je li zapravo riječ o nekoj zakučastoj studentskoj psini.
Negdje vani škljocnula je brava i visokim zidovima odjeknuli su odlučni koraci.
Netko je ušao u galeriju kroz susjedna vrata koja je Langdon prije primijetio. Koraci
su se primicali spirali i počeli kružiti oko Langdona, sve glasniji svakim skretanjem.
Netko je ušao u zavojnicu.
Langdon je ustuknuo i stao sučelice otvoru, a koraci su i dalje kružili, sve bliži.
Odsječni udarci zvučali su sve glasnije sve dok, odjednom, muškarac nije izišao iz
tunela. Bio je nizak, vitak, blijede kože, prodornih očiju i raščupane, guste, crne
kose.
Langdon ga je skamenjen promatrao da bi naposljetku razvukao lice u širok
osmijeh. „Slavni Edmond Kirsch uvijek ulazi u velikom stilu.”
„Imaš samo jednu šansu da ostaviš prvi dojam”, uljudno je odvratio Kirsch.
„Nedostajao si mi, Roberte. Hvala što si došao.”
