Page 45 - Dan Brown - Postanak

„Nadalje, kad ste upitali zašto vas jednostavno ne pratim osobno, dao sam vam
točan odgovor sukladan želji gospodina Kirscha da ne pretjera s brojnošću ljudi u
muzeju. No, taj je odgovor nepotpun. Postoji još jedan razlog zašto razgovaramo s
pomoću slušalica, a ne osobno.” Zastao je. „Istini za volju, nesposoban sam za
kretanje.”

„O... jako mi je žao.” Langdon je zamislio Arta kako sjedi u kolicima, u
pozivnom centru, i požalio što je Art bio toliko siguran u sebe da mu otkrije svoje
stanje.

„Ne morate me žaliti. Uvjeravam vas da bi noge na meni izgledale prilično
čudno. Znate, ne izgledam onako kako me zamišljate.” Langdon je usporio korak.
„Kako to mislite?”

„Ime ‘Art’ nije toliko ime koliko je kratica. ‘Art’ je kratica za artificijelan’, iako
je gospodinu Kirschu draži izraz sintetički’.” Glas je zastao za trenutak. „Istina glasi,
profesore, da ste ovu večer proveli u druženju sa sintetičkim kustosom. Nekom
vrstom računala.”

Langdon se pomalo upitno osvrnuo oko sebe. „Je li to kakva neslana šala?”
„Nipošto, profesore. Potpuno sam ozbiljan. Edmond Kirsch uložio je deset

godina i gotovo milijardu dolara u područje sintetičke inteligencije i vi ste večeras
jedan od prvih koji uživa u plodovima njegova rada. Cijeli obilazak vodio je
sintetički kustos. Ja nisam ljudsko biće.” Langdon to, bar nakratko, nije mogao
prihvatiti. Sugovornikov izgovor i gramatika bili su savršeni, i s izuzetkom pomalo
nezgrapna smijeha, bio je jedan od najboljih govornika koje je Langdon susreo.
Nadalje, njihova večernja prepucavanja obuhvatila su širok i iznimno detaljan
raspon tema.

Pod prismotrom sam, shvatio je konačno Langdon i po zidovima tražio skrivene
kamere. Naslućivao je da je nesvjesni sudionik nekog čudnog djela „umjetnosti
iskustva” – pomno smišljenog teatra apsurda. Pretvorili su me u štakora u labirintu.

„Ne osjećam se pretjerano ugodno”, izjavio je Langdon i glas mu je odjeknuo
pustom galerijom.

„Ispričavam se”, rekao je Winston. „To je razumljivo. Pretpostavio sam da ćete
teško prihvatiti te novosti. Mislim da je to razlog zašto me je Edmond zamolio da vas
dovedem ovamo, u ovaj pust prostor, daleko od drugih. Ostali uzvanici neće saznati
ovu informaciju.”

Langdon je pogledom šarao po polumračnom prostoru, trudio se vidjeti ima li
ondje još koga.
„Kao što ste nesumnjivo svjesni”, nastavio je glas, zvučeći sablasno nepomućen