Page 412 - Dan Brown - Postanak

99.

U B O L N I C I E L E S C O R I A L, princ Julián nježno je ogrnuo pokrivač oko
očevih ramena i ušuškao ga za spavanje. Usprkos liječnikovim primjedbama, kralj je
ljubazno odbio sve daljnje terapije – odbio je svoj uobičajeni elektrokardiogram i
infuziju s hranjivim tvarima i analgeticima.

Julián je osjećao da se bliži kraj.

„Oče”, prošaptao je. „Boli li te?” Liječnik je ostavio bočicu s otopinom morfija
za oralnu uporabu, s malenim dozatorom kao mjerom opreza.

„Upravo suprotno.” Kralj se slabašno nasmiješio sinu. „Spokojan sam. Dopustio
si mi da ti odam tajnu koju sam predugo skrivao. I, hvala ti.”
Julián je uhvatio očevu ruku i držao ju je prvi put nakon djetinjstva. „Sve je u
redu, oče. Samo spavaj.”

Kralj je zadovoljno uzdahnuo i sklopio oči. Nakon nekoliko trenutaka, tiho je
zahrkao.

Julián je ustao i prigušio svjetla u sobi. Upravo tada iz hodnika je provirio biskup
Valdespino, zabrinuta lica.
„Spava”, umirio ga je Julián. „Ostavit ću vas s njim.”

„Hvala ti”, rekao je Valdespino i ušao. Njegovo koščato lice djelovalo je sablasno
pod mjesečinom što se probijala kroz prozor. „Juliáne”, prošaptao je, „ono što ti je
noćas rekao otac... bilo mu je jako teško.”

„Znam, i vama, osjetio sam to.”

Biskup je kimnuo. „Možda meni još više. Hvala ti na suosjećanju.” Nježno je
Juliána potapšao po ramenu.

„Mislim da bih ja trebao zahvaliti vama’, rekao je Julián. „Svih tih godina, nakon
majčine smrti, otac se nije ponovno oženio... mislio sam da je sam.”
„Otac ti nikad nije bio sam”, rekao je Valdespino. „Nisi ni ti. Obojica smo te jako
voljeli.” Tužno se nasmiješio. „Znaš, smiješno je, brak tvojih roditelja bio je
najvećim dijelom ugovoren, i iako je istinski volio tvoju majku, nakon njezine smrti
mislim da ti je otac shvatio kako, na nekoj razini, konačno može biti iskren prema

sebi.”
Nikad se nije ponovno oženio, pomislio je Julián, zato što je već volio nekoga.