Page 413 - Dan Brown - Postanak

„Vaše Katoličanstvo”, rekao je Julián. „Niste li bili u... sukobu?”

„Duboko”, odgovorio je biskup. „Po tom pitanju naša vjera nije popustljiva. Kao
mladić, bio sam na mukama. Kad sam postao svjestan svoje ‘sklonosti’, kako se to
tada zvalo, bio sam očajan – nisam znao kako nastaviti sa životom. Spasila me jedna
redovnica. Pokazala mi je da Biblija slavi sve vrste ljubavi, uz jedan uvjet – ta ljubav
mora biti duhovna, nipošto putena. I tako sam, prihvativši celibat, mogao tvog oca
iskreno voljeti i pritom ostati čist u Božjim očima. Naša ljubav bila je potpuno
platonska, ali nas je ispunjavala. Odbio sam kardinalski naslov kako bih ostao u
njegovoj blizini.”

U tom trenutku Julián se sjetio nečega što mu je otac rekao davno. Ljubav je iz
drugoga svijeta. Ne možemo je stvoriti po zahtjevu. Niti je možemo pokoriti kad se
pojavi. Ljubav nije izbor koji možemo donijeti. Juliána je odjednom zaboljelo srce za
Ambrom.

„Nazvat će te”, rekao je Valdespino pozorno ga promatrajući. Juliána je uvijek
čudila biskupova zastrašujuća sposobnost da mu zaviri u dušu. „Možda”, rekao je.
„Možda i neće. Ona je jako svojeglava.”

„I to je jedna od osobina zbog kojih je voliš.” Valdespino se smiješio.
„Kraljevanje je samotan posao. Snažan partner može biti dragocjen.” Julián je
naslutio da biskup aludira na vlastito partnerstvo s Juliánovim ocem... ali i to da je
starac prešutno blagoslovio Ambru.

„Večeras, kad smo bili u Dolini palih”, rekao je Julián, „otac je imao jednu
neobičnu molbu. Je li vas iznenadila njegova želja?”
„Nimalo. Zatražio je da učiniš nešto što je oduvijek priželjkivao ostvariti ovdje u
Španjolskoj. Naravno, njega je spriječila zamršena politička situacija. Tebi, jednu

generaciju dalje od Francove ere, moglo bi biti lakše.”
Juliána je uznemirila mogućnost da na takav način oda počast ocu. Prije manje
od sata, iz invalidskih kolica u unutrašnjosti Francova hrama, kralj je iznio svoje
želje. „Sine, kad postaneš kralj, svakodnevno će ti dolaziti s molbama da sravniš sa

zemljom ovo sramotno mjesto, da ga dinamitom zauvijek zatrpaš u planini.” Otac ga
je pozorno motrio. „Molim te, nemoj podleći pritisku.”
Te riječi iznenadile su Juliána. Otac je oduvijek prezirao despotizam Francove
ere i svetište je smatrao nacionalnom sramotom.

„Razoriti ovu baziliku”, nastavio je kralj, „značilo bi pretvarati se da se naša
povijest nikad nije dogodila – što je lak način da si otvorimo put u sretniju budućnost
i sebe uvjeravamo kako se novi ‘Franco’ nikad neće pojaviti. No, naravno da je
moguće i to, i da će se dogoditi ako ne budeš pazio. Prisjeti se riječi našeg
sunarodnjaka Jorgea Santayane...”