Page 414 - Dan Brown - Postanak

„Oni koji ne pamte prošlost osuđeni su da je ponavljaju”, rekao je Julián,
izrecitiravši taj bezvremeni aforizam iz škole.

„Upravo tako”, rekao je otac. „Povijest je više puta dokazala da se luđaci uzdižu
na vlast na plimi agresivnog nacionalizma i nesnošljivosti, čak i ondje gdje se to čini
potpuno neshvatljivim.” Kralj se nagnuo prema sinu, glas mu je dobio na snazi:
„Juliáne, ubrzo ćeš zasjesti na prijestolje ove veličanstvene zemlje – suvremene,
zemlje koja se razvija i koja je, kao i mnoge druge, preživjela mračna vremena, ali
smo izišli na svjetlo demokracije, tolerancije i ljubavi. No to će svjetlo ugasnuti ako
njime ne osvijetlimo umove naših budućih naraštaja.”

Kralj se nasmiješio, oči su mu bljesnule neočekivano živo.

„Juliáne, kad postaneš kralj, molim se da ti uspije našu slavnu domovinu uvjeriti
da ovo mjesto pretvori u nešto mnogo moćnije od hrama razdora i turističke
zanimljivosti. Ovaj kompleks trebao bi biti živući muzej. Trebao bi postati živim
simbolom tolerancije, gdje bi se školska djeca okupljala pod planinom i učila o
užasima tiranije, brutalnosti tlačenja, i to tako da se nikad ne bi mirili s tim.”

Kralj je nastavio kao da je cijeli život čekao da izgovori te riječi.
„I najvažnije”, rekao je, „ovaj muzej mora slaviti i onu drugu lekciju koju nam je

očitala povijest – da se tiranija i tlačenje ne mogu mjeriti sa suosjećanjem... da
fanatične povike svih nasilnika svijeta neizostavno zaguše ujedinjeni glasovi
poštenja koji ustaju protiv njih. I molim se da ti glasovi – ti zborovi suosjećanja,
snošljivosti i sućuti – jednoga dana zapjevaju s ovog vrhunca.”
Dok su odjeci očeve posljednje želje zvonili u Juliánovim mislima, pogledao je
preko mjesečinom obasjane bolničke sobe i promatrao oca koji je mirno spavao.
Julián je bio uvjeren da mu otac nikad nije izgledao toliko zadovoljno.

Kad je podigao pogled do biskupa Valdespina, Julián je pokazao na stolac pokraj
očeve postelje. „Ostanite s kraljem. Bilo bi mu drago. Bolničarima ću reći da vam ne
smetaju. Navratit ću za sat vremena.”

Valdespino mu se nasmiješio i prvi put od Juliánove prve pričesti prišao princu i
čvrsto ga zagrlio. Julián je u zagrljaju osjetio krhki kostur skriven svećeničkim
ruhom. Vremešni biskup činio se slabiji od kralja, a Julián se morao zapitati hoće li
se ova dvojica dragih prijatelja naći na nebu ranije nego što su mislili.

„Jako sam ponosan na tebe”, rekao je biskup dok ga je puštao iz zagrljaja. „I
znam da ćeš biti suosjećajan vođa. Otac te dobro odgojio.”

„Hvala vam”, rekao je Julián s osmijehom. „Mislim da je imao pomoć.”
Julián je ostavio oca i biskupa nasamo i pošao bolničkim hodnicima, zastavši da
kroz panoramski prozor pogleda veličanstveno osvijetljen samostan na brdu.