Page 415 - Dan Brown - Postanak

El Escorial.

Sveto počivalište španjolskih kraljeva.
Julián se sjetio kako je u djetinjstvu s ocem posjetio kraljevsku kriptu. Sjećao se

kako je zurio u pozlaćene ljesove i kako ga je obuzeo neobičan predosjećaj – nikad
neću počivati u ovoj prostoriji.
Taj bljesak intuicije bio je jedan od najsnažnijih doživljaja što ih je Julián
iskusio, i iako mu sjećanje na njega nikad nije izblijedjelo, sam sebi uvijek je

govorio da je taj predosjećaj besmislen.... tek instinktivna reakcija prestrašena djeteta
pred licem smrti. No, noćas, suočenog sa skorim usponom na španjolsko prijestolje,
obuzela ga je neočekivana misao.
Možda sam kao dijete znao svoju pravu sudbinu.

Možda sam oduvijek znao svoju kraljevsku zadaću.

Korjenite promjene zahvatile su i njegovu domovinu i svijet. Stari običaji umirali
su, rađali su se novi. Možda je došlo vrijeme da se jednom zauvijek dokine prastara
monarhija. Julián se na trenutak zamislio kako čita potpuno nečuven kraljevski
proglas.

Ja sam posljednji kralj Španjolske.
Ta ga je pomisao potresla.

Nasreću, sanjarije je razbila vibracija mobitela koji je posudio od Guardije. Puls
mu se ubrzao kad je vidio da je predbroj 93.

Barcelona.

„Julián ovdje”, brzo se javio.
Glas s druge strane bio je blag i umoran. „Juliáne, ja sam...”

Shrvan navalom emocija, princ se svalio na stolac i sklopio oči. „Ljubavi moja”,
prošaptao je. „Kojim riječima da ti objasnim koliko mi je žao?”