Page 137 - Dan Brown - Postanak

Langdon joj je u glasu razabrao da se osjeća izdanom i nije znao što bi rekao.
„Svjestan sam kako izgleda”, progovorio je, oprezno koračajući po tom tankom ledu,
„no zapravo ne možemo biti sigurni. Možda princ Julián nije bio upoznat s
večerašnjim atentatom. Ubojica je mogao djelovati sam ili raditi za nekoga drugoga,
a ne princa. Ne vjerujem da bi budući kralj Španjolske zapovjedio javno smaknuće

civilne osobe – osobito ne one koju bi se moglo izravno povezati s njim.”
„Moguće ga je povezati s time samo zato što je Winston otkrio da je Ávila u
posljednji trenutak dodan na popis uzvanika. Možda je Julián mislio da se nikad neće
otkriti tko je povukao okidač.”

Langdon je morao priznati da je ona u pravu.

„Nisam smjela s Juliánom raspravljati o Edmondovoj prezentaciji”, rekla je
Ambra okrećući se prema njemu. „Molio me da ne sudjelujem, pa sam ga
pokušavala uvjeriti da će moje sudjelovanje biti neznatno, da je samo riječ o
videoprojekciji. Mislim da sam mu čak rekla da će Edmond pokrenuti prezentaciju
sa svog pametnog telefona.” Zastala je. „Što znači da će, ako otkriju da smo uzeli
Edmondov telefon, shvatiti da se njegovo otkriće još uvijek može objaviti. I stvarno
ne znam što je sve Julián spreman učiniti da bi to spriječio.”

Langdon je dugo promatrao prelijepu ženu. „Ni najmanje ne vjerujete zaručniku,
zar ne?”

Ambra je duboko udahnula. „Istini za volju, ne poznajem ga toliko dobro kao što
biste mogli pretpostaviti.”
„Zašto ste onda pristali udati se za njega?”

„Jednostavno rečeno, Julián me stjerao u kut i nisam imala izbora.” Prije nego
što je Langdon stigao odgovoriti, tiha tutnjava zatresla je beton pod njihovim
nogama i odjeknula u prostoru što je podsjećao na spilju, ispod mosta. Zvuk je bio
sve glasniji. Činilo se da dolazi s rijeke, njima zdesna.

Langdon se okrenuo i spazio tamno obličje kako juri prema njima – približavao
im se gliser, bez pozicijskih svjetala. Kad se približio visokoj betonskoj obali,
usporio je i glatko doklizao do njih.

Langdon je zurio u plovilo i odmahivao glavom. Sve dotad nije bio siguran
koliko može vjerovati Edmondovu računalnom kustosu, no sad, vidjevši kako se žuti
vodeni taksi primiče obali, shvatio je da im je Winston saveznik kakvog su mogli
samo poželjeti.

Raščupani kapetan mahnuo im je da se ukrcaju. „Onaj vaš Britanac, nazvao me”,
rekao je. „I kaže da VIP klijent plati trostruko za... kako vi to velite... velocidad y
discreción? Ja poslušao – vidite? Nema svjetla!”