Page 133 - Dan Brown - Postanak

31.

L A N Č A N I M O S T S Z É C H E N Y I – jedan od osam budimpeštanskih mostova
– proteže se više od tri stotine metara preko Dunava. Kao simbol povezanosti Istoka
i Zapada, smatra se jednim od najljepših mostova na svijetu.

Što ja to činim? pitao se rabin Köves, zagledavši se preko ograde u uskovitlanu
crnu vodu. Biskup mi je savjetovao da ostanem doma.

Köves je znao da se ne smije izlagati opasnosti, no kad god bi osjetio nemir,
nešto bi ga vječito vuklo k tom mostu. Godinama bi se onuda noću šetao i
razmišljao, diveći se bezvremenom prizoru. Istočno, u Pešti, osvijetljeno pročelje
palače Gresham ponosno se uzdizalo uz zvonike bazilike svetog Stjepana. Zapadno,
u Budimu, visoko na Dvorskom brdu, stajale su utvrđene zidine Budimskog dvorca.
A sjeverno, na obalama Dunava, protezala se, vitkih tornjeva, zgrada Parlamenta,
najveća u Mađarskoj.

Ipak, Köves je slutio da nije samo panorama ono što ga stalno dovodi na Lančani
most. Privlačilo ga je nešto posve drugo.

Lokoti.
Uzduž ograda mosta i viseće žice visjele su stotine lokota – svaki sa svojim
parom inicijala, svaki zauvijek zaključan za most.

Tradicija je bila da bi dvoje zaljubljenih zajedno došli na most, urezali svoje
inicijale u lokot, pričvrstili ga za most i bacili ključ u dubinu gdje će biti zauvijek
izgubljen – kao simbol njihove vječne povezanosti.

Najjednostavnije od svih obećanja, pomislio je Köves, dodirnuvši jedan od
zaljuljanih lokota. Moja duša zaključana je za tvoju, zauvijek.

Kad god je Kövesu zatrebao podsjetnik kako na svijetu postoji bezgranična
ljubav, dolazio bi pogledati lokote. Ovo je bila jedna od takvih noći. Dok je zurio u
nemirne vode, osjećao se kao da se svijet kreće prebrzo za njega. Možda više ne
pripadam ovdje.

Ono što su nekad bili tihi trenuci samotnih razmišljanja – nekoliko minuta
nasamo u autobusu, u šetnji na putu do posla ili u očekivanju nekog susreta – sad su
postali gotovo nemogući; ljudi su nagonski posezali za mobitelima, slušalicama,
igrama, nesposobni oduprijeti se ovisničkom zovu tehnologije. Čudesa prošlosti
blijedjela su, prekrivena neutaživom glađu za svime što je novo.