Page 136 - Dan Brown - Postanak

32.

M O S T L A S A L V E U B I L B A U prelazi rijeku Nervión toliko blizu
Guggenheimova muzeja da često izgleda kao da se te dvije građevine stapaju u
jednu. Odmah prepoznatljiv po jedinstvenom središnjem potpornju – visokom i
crvenom, u obliku divovskog slova H – most je ime La Salve dobio po narodnim
pričama o mornarima koji su se rijekom vraćali s mora i izgovarali molitve zahvale
za siguran povratak kućama.

Nakon što su izišli sa stražnje strane zgrade, Langdon i Ambra brzo su prešli
kratak put između muzeja i riječne obale te su čekali, kako je zatražio Winston, na
šetnici, u sjenama točno ispod mosta.

Što sad čekamo, pitao se nervozno Langdon.

Dok su čekali u tami, primijetio je da Ambrino vitko tijelo drhturi u pripijenoj
večernjoj haljini. Svukao je frak i zaogrnuo je njime, pogladivši tkaninu na njezinim
rukama.
Neočekivano se naglo okrenula i pogledala ga.

Langdon se načas uplašio da je prešao granicu, no izraz na Ambrinu licu nije
odavao nelagodu nego zahvalnost.

„Hvala vam”, rekla je gledajući ga. „Hvala vam na brzi i pomoći.”

Ne skrećući pogled s njega, Ambra Vidal ispružila je ruke, prihvatila
Langdonove i uzela ih u svoje, kao da pokušava upiti svu toplinu ili utjehu koju joj
može pružiti.

Onda ga je, jednako naglo pustila. „Oprostite”, prošaptala je. „Conducta
37
impropria , što bi rekla moja majka.”
Langdon joj se umirujuće nasmiješio. „Olakotne okolnosti, što bi rekla moja
majka.”

Uspjela se osmjehnuti, ali samo na trenutak. „Ne osjećam se dobro”, rekla je i
odvratila pogled. „Večeras, to što se dogodilo Edmondu...”

„Jezivo... strašno”, rekao je Langdon, znajući da je šok još prejak da bi uspio
dokraja izraziti osjećaje.

Ambra je zurila u vodu. „I kad pomislim da je moj zaručnik, Don Julián,
umiješan...”