Page 116 - Dan Brown - Postanak
P. 116

Ambra  je  još  jednom  bojažljivo  pogledala  prema  Fonseci  koji  je  i  dalje
             razgovarao,  dvadesetak  metara  od  njih.  „Profesore,  to  je  od  mene  u  posljednji
             trenutak zatražio netko u koga imam potpuno povjerenje. Zatražio je, kao osobnu
             uslugu,  da  na  popis  uzvanika  dodam  admirala  Ávilu.  Zahtjev  sam  primila  samo
             nekoliko minuta prije nego što su se otvorila vrata, imala sam posla, pa sam dodala

             ime ne razmišljajući. Mislim, pa bio je admiral u mornarici! Kako sam mogla znati?”
             Ponovno je pogledala Edmondovo tijelo i prekrila usta uskim dlanom. „A sad...”
                 „Ambra”, prošaptao je Langdon. „Tko je točno zatražio od vas da dodate Ávilino
             ime?”

                 Ambra  je  progutala  knedlu.  „Moj  zaručnik...  prijestolonasljednik  Španjolske.
             Don Julián.”

                 Langdon  ju  je  promatrao  s  nevjericom,  trudeći  se  pojmiti  njezine  riječi.
             Ravnateljica  Guggenheima  upravo  je  izjavila  da  je  krunski  princ  Španjolske
             pripomogao realizirati ubojstvo Edmonda Kirscha. To je nemoguće.

                 „Sigurna sam da u palači nisu očekivali da ću otkriti identitet ubojice”, rekla je.
             „No sad kada znam... plašim se da sam u opasnosti.”
                 Langdon joj je položio ruku na rame. „Ovdje ste potpuno sigurni.”

                 „Ne”, silovito je prošaptala, „ovdje se događaju stvari koje ne razumijete. Vi i ja
             moramo van. Odmah!”

                 „Ne možemo pobjeći”, usprotivio se Langdon. „Nikad nećemo...”

                 „Molim vas, slušajte me”, rekla je. „Znam kako pomoći Edmondu.”
                 „Oprostite?”  Langdonu  se  činilo  da  je  još  u  šoku.  „Edmondu  se  ne  može
             pomoći.”

                 „Da, može”, nije se predavala, i pritom je zvučala savršeno lucidno. „No prvo
             moramo u njegov stan u Barceloni.”

                 „O čemu to govorite?”
                 „Molim vas, slušajte me pažljivo. Znam što bi Edmond želio da učinimo.”

                 Sljedećih  petnaest  sekundi  Ambra  Vidal  prigušenim  je  glasom  nešto  govorila
             Langdonu. Dok je govorila, Langdon je osjećao kako mu se puls ubrzava. Bože moj,
             pomislio je. Ona je u pravu. Ovo mijenja sve.

                 Kad  je  završila,  Ambra  ga  je  odlučno  pogledala.  „Je  li  vam  sada  jasno  zašto
             moramo ići?”

                 Langdon je kimnuo bez oklijevanja. „Winstone”, javio se u mikrofon. „Jesi li čuo
             što mi je Ambra upravo rekla?”

                 „Jesam, profesore.”
   111   112   113   114   115   116   117   118   119   120   121