Page 118 - Dan Brown - Postanak
P. 118

27.





             D O K   J E   I Š A O   P R E M A podiju, Langdon je krajičkom oka pratio Fonsecu, i
             dalje  zauzetoga  razgovorom  s  Uberom.  Promatrao  je  kako  Ambra  nehajno  kreće
             prema središtu kupole i također razgovara na mobitel – ili se barem pretvara da to
             čini – točno kako ju je Langdon naputio.

                 Recite Fonseci da ste odlučili nazvati princa Juliána.

                 Kad je pristigao do podija, s oklijevanjem je skrenuo pogled prema zgrčenom
             obrisu  na  podu.  Edmond.  Langdon  je  nježno  podigao  pokrivač  koji  je  Ambra
             prebacila  preko  tijela.  Edmondove  nekoć  bistre  oči  bile  su  dva  beživotna  proreza
             ispod grimizne rupe na čelu. Langdon je protrnuo ugledavši taj strahotni prizor – srce
             mu je snažno zalupalo zbog gubitka i gnjeva.

                 Langdon  je,  na  trenutak,  ponovno  ugledao  mladog,  čupavog  studenta  koji  je
             došao na njegovo predavanje pun nade i talenta – i uspio, u toliko malo vremena,
             postići  toliko  mnogo.  Strašno,  no  večeras  je  netko  ubio  to  zapanjujuće  nadareno
             ljudsko biće, gotovo sigurno da pokuša zatrti njegovo otkriće.

                 Ako  ne  poduzmem  nešto  hrabro,  znao  je  Langdon,  najveće  postignuće  mog
             studenta nikad neće ugledati svjetlo dana.
                 Namjestivši  se  tako  da  je  djelomično  zakrio  Fonsecin  vidokrug  na  podij,
             Langdon je kleknuo kraj Edmondova tijela, zatvorio oči, sklopio ruke i zauzeo stav

             čovjeka koji se moli.
                 Ironija  molitve  nad  jednim  ateistom  Langdona  je  zamalo  natjerala  da  se
             nasmiješi. Edmonde, znam da si ti zadnja osoba koja bi željela da se netko moli za
             nju. Nemoj se brinuti, prijatelju, nisam se došao pomoliti.

                 Dok je klečao iznad Edmonda, Langdon se borio s navalom straha. Uvjerio sam
             te da je biskup bezopasan. Ako se pokaže da je Valdespino umiješan... Langdon je te
             misli brzo odbacio.

                 Nakon što se uvjerio kako ga je Fonseca vidio u molitvi, Langdon se kriomice
             nagnuo  naprijed,  posegnuo  u  Edmondovu  kožnu  jaknu  i  izvukao  njegov  veliki
             tirkizni telefon.

                 Brzo je pogledao prema Fonseci koji je i dalje razgovarao i čini se bio manje
             zainteresiran za to što je izvodio Langdon, a više za Ambru koja se, naizgled duboko
             u svom telefonskom razgovoru, odmicala sve dalje i dalje od Fonsece.
   113   114   115   116   117   118   119   120   121   122   123