Page 93 - William Engdahl - Stoljeće Rata

Od toga je trenutka situacija bila potpuno izvan kontrole. Do jula je
marka padala geometrijskom progresijom do razine od 353.000 za jedan
dolar. U avgustu je dosegla nevjerovatnu razinu od 4.620.000 za jedan dolat
Padanje se nastavilo do 15. novembra, kad je dosegla 4.200.000.000.000
za jedan dolar. Do toga vremena nešto slično tome nije se pojavilo u
ekonomskoj historiji ni jedne nacije.
Sa zakašnjenjem od nekoliko mjeseci, njemačke su cijene na veliko sve
više počele odražavati krah valute. Od indeksa 100 u julu 1922., malo
nakon ubojstva Rathenaua, cijene su porasle nekih 30 puta do okupacije
Ruhrske pokrajine krajem januara 1923., na razinu od 2.785. Do jula
su narasle do nevjerovatne razine od 74.787 u usporedbi s razinom od
100 od prije godinu dana. Do septembra je razina bila 23.949.000, i
konačno u novembru 750.000.000.000. Uništena je ušteđevina cijelog
stanovništva. Životni se standard urušio. Dok je nekolicina uspjela na
početku nagomilati velika bogatstva, ogromna je većina potonula u bijedu.
Državne obveznice, bankovni ulozi, sve je postalo bezvrijedno. Cijeli je
stabilni srednji sloj zemlje osiromašen.
U septembru 1923. Vlada je, sada pod vodstvom koalicije na čelu
koje je bio Gustav Stresemann, naložila obustavu pasivnog otpora. U
novembru 1923. potpisan je formalni sporazum s Francuskom i drugim
okupacijskim snagama. Hiperinflacija je dosegnula vrhunac. Bio je
to pokušaj smekšavanja Njemačke, a izgledao je kao jedva dočekano
olakšanje.
U oktobru 1923. američki je ministar vanjskih poslova Charles Evans
Hughes, bivši glavni savjetnik firme Rockefeller Standard Oil, predložio
predsjedniku Calvinu Coolidgeu nov plan daljnjeg ubiranja piramide
dugova za naknadu šteta, koja je bila uzdrmana šokom iz Rapalla u aprilu
1922. Hughes je uspio progurati imenovanje bankara generala Charlesa C.
Dawesa, koji je bio povezan s grupacijom J. P. Morgana i čija je dotadašnja
karijera bila obilježena korupcijom i skandalima isplata za potporu
Republikanskoj stranci u IIlinoisu.
U svojstvu predsjedavajućega Dawes je tijelu koje će biti nazvano
Dawesov odbor 9. aprila 1924. iznio svoj plan Savezničkom odboru za
naplatu štete. Njegov su plan odmah prihvatile sve strane, uključujući i
iscrpljenu njemačku Vladu. Poincare je izgubio na izborima u Francuskoj
u svibnju, a kabinet se Edouarda Heriota odmah suglasio s Dawesovim
planom za naknadu štete. Dana 1. septembra službeno je počela provedba

93