Page 98 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 98

F. William Engdahl: Stoljeće rata

          odlučno su se izjasnili protiv najavljenih pregovora između Berlina i Beča
          oko osnivanja austrijsko-njemačke trgovinske i carinske unije, što je bio
          zakašnjeli pokušaj ublaživanja rastuće svjetske privredne krize, koja je došla
          iz Amerike nekoliko mjeseci ranije. Francuska je navodno naložila svojim
          bankama da prekinu kratkoročne kreditne linije Creditanstaltu u namjeri
          da jako pritisnu austrijsku Vladu. Tog se maja, nakon što su u bečkim
          novinama  osvanule  glasine  o  navali  štedisa  na  Creditanstalt,  dogodila
          kreditna kriza koja je uzdrmala cijelu Europu. Austrijska narodna banka
          i u konačnici austrijska država morale su priteći u pomoć Creditanstaltu,
          što  je  završilo  najvećim  bankarskim  krahom  u  historiji.  Naknadna  su
          ispitivanja  otkrila  da  ta  kriza  nije  trebala  poprimiti  tako  dramatične
          razmjere. To su namjerno učinili neki londonski i njujorški financijeri,
          koji su pripremali dramatičan obrat u geopolitici Europe.12
            Krajem 1920-ih godina utjecajni su krugovi u Britaniji i Sjedinjenim
          Državama već bili donijeli odluku o radikalnom putu za Njemačku.
            Bankari J. P. Morgana već su se bili uvjerili koliko su korisni politički
          obrati za osiguranje vraćanja kredita kad su dali izuzetno važan inozemni
          kredit  fašističkom  režimu  talijanskog  vlastodršca  Benita  Mussolinija.  U
          novembru 1925. talijanski je ministar financija Volpi di Misurata objavio
          da je Mussolinijeva Vlada postigla spofazum o vraćanju talijanskog ratnog
          duga Britaniji i Sjedinjenim Državama, utvrđenog u Versaillesu. Sedmica
          dana nakon toga, J. P. Morgan & Co., koji je bio financijski zastupnik
          Mussolinijeve Vlade u Sjedinjenim Državama, najavio je davanje presudno
          važnog kredita od 100.000 dolara Italiji radi “stabiliziranja lire”.
            Morgan je ustvari odlučio stabilizirati Mussolinijev fašistički režim. Na
          zahtjev kompanije J. P. Morgan & Co. i Montagua Normana, moćnoga
          guvernera Engleske banke, Volpi di Misurata je 1926. godine ustanovio u
          Italiji jedinstvenu središnju banku, Talijansku banku, koja će kontrolirati
          državnu  monetarnu  politiku  i  još  bolje  osigurati  vraćanje  inozemnih
          kredita. Mussolini se dokazao kao savršen vlastodržac za discipliniranje
          talijanskih  sindikata,  smanjenje  plaća  i  provedbu  dovoljno  jakih  mjera
          štednje, što je bilo jamstvo za davanje inozemnih kredita ili su Morganovi
          ljudi u New Yorku barem tako mislili.
            Čovjek  koji  je  vladao  monetarnom  politikom  Sjedinjenih  Država  u
          to  vrijeme,  bivši  Morganov  bankar  Benjamin  Strong,  bliski  prijatelj  i
          suradnik  engleskog  moćnika  Montagua  Normana,  sastao  se  s Volpijem
          i guvernerom Talijanske banke Bonaldom Stringherom, radi utvrđivanja

          98
   93   94   95   96   97   98   99   100   101   102   103