Page 98 - William Engdahl - Stoljeće Rata

F. William Engdahl: Stoljeće rata

odlučno su se izjasnili protiv najavljenih pregovora između Berlina i Beča
oko osnivanja austrijsko-njemačke trgovinske i carinske unije, što je bio
zakašnjeli pokušaj ublaživanja rastuće svjetske privredne krize, koja je došla
iz Amerike nekoliko mjeseci ranije. Francuska je navodno naložila svojim
bankama da prekinu kratkoročne kreditne linije Creditanstaltu u namjeri
da jako pritisnu austrijsku Vladu. Tog se maja, nakon što su u bečkim
novinama osvanule glasine o navali štedisa na Creditanstalt, dogodila
kreditna kriza koja je uzdrmala cijelu Europu. Austrijska narodna banka
i u konačnici austrijska država morale su priteći u pomoć Creditanstaltu,
što je završilo najvećim bankarskim krahom u historiji. Naknadna su
ispitivanja otkrila da ta kriza nije trebala poprimiti tako dramatične
razmjere. To su namjerno učinili neki londonski i njujorški financijeri,
koji su pripremali dramatičan obrat u geopolitici Europe.12
Krajem 1920-ih godina utjecajni su krugovi u Britaniji i Sjedinjenim
Državama već bili donijeli odluku o radikalnom putu za Njemačku.
Bankari J. P. Morgana već su se bili uvjerili koliko su korisni politički
obrati za osiguranje vraćanja kredita kad su dali izuzetno važan inozemni
kredit fašističkom režimu talijanskog vlastodršca Benita Mussolinija. U
novembru 1925. talijanski je ministar financija Volpi di Misurata objavio
da je Mussolinijeva Vlada postigla spofazum o vraćanju talijanskog ratnog
duga Britaniji i Sjedinjenim Državama, utvrđenog u Versaillesu. Sedmica
dana nakon toga, J. P. Morgan & Co., koji je bio financijski zastupnik
Mussolinijeve Vlade u Sjedinjenim Državama, najavio je davanje presudno
važnog kredita od 100.000 dolara Italiji radi “stabiliziranja lire”.
Morgan je ustvari odlučio stabilizirati Mussolinijev fašistički režim. Na
zahtjev kompanije J. P. Morgan & Co. i Montagua Normana, moćnoga
guvernera Engleske banke, Volpi di Misurata je 1926. godine ustanovio u
Italiji jedinstvenu središnju banku, Talijansku banku, koja će kontrolirati
državnu monetarnu politiku i još bolje osigurati vraćanje inozemnih
kredita. Mussolini se dokazao kao savršen vlastodržac za discipliniranje
talijanskih sindikata, smanjenje plaća i provedbu dovoljno jakih mjera
štednje, što je bilo jamstvo za davanje inozemnih kredita ili su Morganovi
ljudi u New Yorku barem tako mislili.
Čovjek koji je vladao monetarnom politikom Sjedinjenih Država u
to vrijeme, bivši Morganov bankar Benjamin Strong, bliski prijatelj i
suradnik engleskog moćnika Montagua Normana, sastao se s Volpijem
i guvernerom Talijanske banke Bonaldom Stringherom, radi utvrđivanja

98