Page 92 - William Engdahl - Stoljeće Rata

F. William Engdahl: Stoljeće rata

Potom je, 9. januara 1923., Odbor za naknadu štete izglasao, s 3 prema
1 glasu (Britanija je formalno u zapisniku bila suprotstavljena Francuskoj,
Belgiji i novoustoličenoj Mussolinijevoj Vladi u Italiji), da se Njemačka
oglušila na plaćanje svojih obveza za naknadu štete. 11. januara Poincare
je izdao zapovijed vojnim snagama Francuske, uz simbolično sudjelovanje
Belgije i Italije, da udu u Essen i druge gradove njemačke industrijske
pokrajine Ruhr i da je silom zauzmu. Engleska ja hipokritički osudila
okupaciju, iako je i sama 1921. godine prijetila da će baš to učiniti.
Kao odgovor njemačka je Vlada pozvala svoje građane da poduzmu
sveopći pasivan otpor okupaciji. Naložila je svim njemačkim službenicima,
uključujući i osoblje Reichstaga, da odbiju prihvatiti naredbe okupacijskih
vlasti. Radnici su odbili raditi u čeličanama i tvornicama Ruhrske
pokrajine. Da bi izdržavala obitelji rudara štrajkaša i drugih radnika, Vlada
je pribjegla još većem tiskanju novca. Okupirano je područje bilo samo 100
kilometara dugo i nekih 50 kilometara široko, a na njemu je živjelo 10%
ukupnog njemačkoga stanovništva, proizvodilo je 80% njemačkog uglja,
željeza i čelika i imalo udio od 70% u njemačkom robnom prometu.
Francuska je okupacija dovela industrijsku proizvodnju Njemačke do
skoro potpunog zastoja. Tek su krajem 1923. francuske trupe i inženjeri
uspjeli vratiti proizvodnju Ruhra na razinu od jedne trećine proizvodnje
iz 1922. Više od 150.000 Nijemaca bilo je deportirano iz Ruhrske
okupacijske zone nekih je 400 bilo ubijeno, a više od 2,000 ranjeno.
Gospodarska je šteta njemačkoga otpora bila neprocjenjiva. Francuske
su okupacijske snage gospodarski odsjekle Ruhr od ostatka Njemačke.
Zaplijenjena su sredstva podružnica banaka Deutsche Bank i Reichsbank
i oprema tvornica i rudnika. Njemačka je obustavila sva plaćanja na ime
naknade štete Francuskoj, Belgiji i Italiji za vrijeme trajanja otpora, ali je
savjesno nastavila s isplatama i isporukama u naturi Britaniji.
Kao posljedica, Njemačka je valuta bila potpuno uništena. Kao što smo
već napomenuli, već je krajem 1922. marka počela padati, kad je postalo
jasno da Francuska pod Poincareom kani provesti vojnu okupaciju. Do
januara, nakon okupacije Ruhra, marka je pala na 18.000 za 1 dolar.
Pokušaji Reichstaga da po svaku cijenu obrani svoju valutu donekle su
održali marku do maja, a tada su sve mogućnosti bile iscrpljene. U svibnju
su posljedice ruhrskih gospodarskih gubitaka postale tako katastrofalne da
je Berlin bio prisiljen odustati od nastojanja da spasi valutu.

92