Page 91 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 91

u berlinskom Griinewaldu. Za ubojstvo su optužena dvojica desničarskih
          ekstremista,  koji  su  kasnije  identificirani kao članovi promonarhističke
          “Organizacije  C”,  što  je  prikazano  kao  pokazatelj  rastućega  vala
          ekstremizma  i  antisemitizma.  Ali,  u  Njemačkoj  su  kružila  izvješća  o
          “stranim interesima”, a neki su govorili da Britanija, ili britanski interesi,
          stoje iza atentatora. U svakom slučaju, otišao je najistaknutiji državnik i
          graditelj Sporazuma iz Rapalla, a država je bila uzdrmana do temelja.
            Ubojstvo Rathenaua bilo je samo početak strahota kakvima je rijetko
          koja nacija bila podvrgnuta prije i poslije toga.
            Britanija se pobrinula da se javno distancira od francuske revanšističke
          politika Poincareova režima, ali je Engleska iza kulisa razradila svoj quid
          pro quo. Francuska je imala prepustiti Britancima svoja prava na francuska
          područja u Mosulu, koja su joj pripala za vrijeme tajnih dogovora Sykes-
          Picot 1916. godine. Zauzvrat je Britanija, kao što smo spomenuli ranije
          (3. poglavlje), dala Francuskoj neslužbena uvjeravanja da neće učiniti ništa
          osim  verbalnoga  protesta  glede  francuske  okupacije  Ruhrske  pokrajine.
          Britanskoj je politici ravnoteže moći svakako išlo na ruku da Francuska
          preuzme ulogu kaznene ekspedicije koja će podjarmiti Njemačku.5
            Poincareovu je režimu trebao samo vjerodostojan izgovor. 26. decembra
          1922.,  na  predviđeni  dan  godišnjeg  sastanka  Savezničkog  odbora  za
          naknadu šteta u Londonu, francuski je predsjednik Poincare objavio da
          je Njemačka prekršila stroge rokove Versajskog sporazuma tako što nije
          isporučila Francuskoj dogovorenu količinu drva za telegrafske stupove, a i
          isporuka je uglja malo kasnila.


                    Stvarni uzroci weimarske hiperinflacije

            U  junu  1922.,  nakon  ubojstva  Rathenaua,  tečaj  je  zlatne  marke  na
          međunarodnom tržištu tako pao da je dosegnuo razinu od 493 marke za
          jedan američki dolar. Povjerenje u političku stabilnost Njemačke palo je u
          nove postversajske dubine. Reichsbanka je počela dramatično povećavati
          količinu  novca,  u  očajničkom  pokušaju  da  udovolji  nepodnošljivim
          londonskih zahtjevima za naknadu štete i da u isto vrijeme na domaćem
          tržištu  zadrži  razinu  zaposlenosti  i  jaku  izvoznu  industriju  koja  je
          opsluživala nametnute troškove naknade štete. U decembru je tečaj marke
          pao na zabrinjavajuću razinu od 7.592 marke za 1 dolar.



                                                                      91
   86   87   88   89   90   91   92   93   94   95   96