Page 41 - William Engdahl - Stoljeće Rata

zaljevsku luku smještenu malo niže od Shaat al Araba, koja je u vlasti
plemena Anaza, na čelu kojega je bio šeik Mubarak al-Sabah, ima smatrati
“britanskim protektoratom”.
U tom je trenutku Turska bila gospodarski i vojno preslaba učiniti bilo
što osim upućivanja slabog protesta zbog de facto britanske okupacije toga
dalekog dijela Osmanlijskog Carstva. Kuvajt je u britanskim rukama bio
brana uspješnom završetku željeznice Berlin-Bagdad, tj. njezinu mogućem
izlasku na Perzijski zaljev i dalje.
Godine 1907. šeika Mubaraka Al-Sabaha, okrutnog čovjeka koji je
navodno prigrabio vlast u tom području 1896. godine nakon što je ubio
svoja dva polubrata dok su spavali u njegovoj palači, uvjerili su da zemlju
na području Bander Shwaikh preda, u obliku “vječne rente”, “cijenjenoj
carskoj engleskoj Vladi”. Taj je dokument supotpisao major C. G. Knox,
politički zastupnik carske engleske Vlade u Kuvajtu. Navodno je taj šeikov
potpis začinjen velikodušnim količinama engleskog zlata i pušaka.
U oktobru 1913. godine potpukovnik Sir Percy Cox, priskrbio je pisani
dokument od vječno zahvalnoga šeika, kojim šeik pristaje da neće dati
nikakvih koncesija na naftu ni zemlju “nikome osim osobi koju imenuje i
preporuči britanska Vlada”.6
Godine 1902. bilo je poznato da područje Osmanlijskog Carstva
poznato pod imenom Mezopotamija - današnji Irak i Kuvajt, sadrži
naftna bogatstva. Koliko je te nafte bilo i koliko je ona bila dostupna, još
se nagađalo. To je otkriće dovelo do ogromne globalne bitke za globalnu i
gospodarsku kontrolu koja će se nastaviti do kraja 20. stoljeća.
Godine 1912. Deutsche Banka je, u toku financiranja bagdadske
željeznice, dobila koncesiju od otomanskoga cara, kojom je poduzeću
Bagdad Rail Co. dano puno “pravo prolaza” do svih zaliha nafte i minerala
na širini od 20 kilometara s obje strane željezničke pruge. Pruga je već bila
došla sve do Mosula, u današnjem Iraku.
Te iste 1912. godine njemački industrijalci i Vlada shvatili su da je
nafta gorivo njihove privredne budućnosti, ne samo za kopneni prijevoz
nego i za pomorski. U to je vrijeme i Njemačka bila uhvaćena u koštac
velikog američkog trusta Rockefeller Standard Oil Company. Njegova
je podružnica, Deutsche Petroleum Verkaufgesellschaft, držala u rukama
91% ukupne prodaje nafte na njemačkom tržištu. Deutsche Bank je
držala manjinski dio dionica od 9% u poduzeću Deutsche Petroleum

41