Page 46 - William Engdahl - Stoljeće Rata

F. William Engdahl: Stoljeće rata

ciljem da zgrabi što god joj se prohtije”.
Potom je u Francuskoj izbila poznata Dreyfusova afera. Njezin je
direktni cilj bio prekinuti delikatna nastojanja Hanotauxa da stabilizira
odnose s Njemačkom. Jedan je francuski vojni kapetan, po imenu
Dreyfus, bio optužen i suđen zbog špijunaže u korist Njemačke. Hanotaux
je na početku toga procesa, 1894., intervenirao i s pravom upozorio da će
afera Dreyfus dovesti do “prekida diplomatskih odnosa s Njemačkom, čak
i rata”. Puno godina kasnije Dreyfus je oslobođen krivnje i otkriveno je
da je grof Ferdinand Walsin-E-sterhazy, kojega je platila bankarska obitelj
Rothschild, fabricirao dokaze protiv Dreyfusa. Godine 1898. Hanotaux
više nije bio u Vladi, naslijedio ga je savitljivi anglofil Theophile Delcasse.
Nakon Fašode, 1898. godine, Britanija je lukavo nagovarala
Francusku, čiji je ministar vanjskih poslova bio Delcasse, da se odrekne
važnih kolonijalnih i gospodarskih interesa u Egiptu i da se usredotoči na
francusku politiku protiv Njemačke, u kojoj je Britanija potajno pristala
podržavati francusko polaganje prava na pokrajinu Alsace-Lorraine, kao i
francuske ambicije u onim područjima koja nisu bila od vitalnog interesa
za britanske ciljeve. Opisujući te britanske diplomatske mahinacije
oko Fašode nekoliko godina kasnije (1909.), Hanotaux je primijetio:
“Historijska je i dokazana činjenica da je na svako kolonijalno širenje
Francuske Engleska gledala sa strahom i zabrinutosti. Engleska je dugo
vremena mislila da na području prevlasti na moru ne treba razmišljati
ni o kakvom drugom suparniku osim o sili kojoj je priroda podarila tri
morske obale: Kanal La Manche, Atlantski okean i Mediteransko more. A
kad je Francuska nakon 1880. godine, potaknuta okolnostima i genijem
Julesa Ferrvja, počela ponovno obnavljati svoje raskomadano kolonijalno
područje, naišla je na jednak otpor. U Egiptu, u Tunisu, na
Madagaskaru, u Indokini, čak i u Kongu i Okeaniji, uvijek se sukobljava
samo s Engleskom”.
Nakon Fašode stvorena je Antanta, koja je u konačnici postala službenim
dokumentom putem tajnog sporazuma između Francuske i Britanije, koji
je potpisao Delcasse, Hanotauxov nasljednik, 1904. godine. Njemačka
je gospodarska prijetnja bila ljepilom koje je povezalo ta dva neprirodna
saveznika. Komentirajući kasnije taj tužan obrat događaja, Hanotaux je
opisao način na koji su Britanci s uspjehom nametnuli Francuskoj novu
vanjsku politiku sljedećim riječima: “divan izum britanskog diplomatskog
genija da podijeli svoje neprijatelje”.

46