Page 36 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 36

F. William Engdahl: Stoljeće rata

          pogon bila je potrebna jedna trećina težine stroja i skoro jedna četvrtina
          dnevne tonaže goriva, što je kritičan čimbenik za neku flotu, bilo trgovačku
          ili vojnu. Promjer djelovanja flote na naftni pogon bio je do četiri puta veći
          od promjera djelovanja nekog broda na ugalj jednake nosivosti.1
            Ali  u  to  su  vrijeme  Fishera  njegovi  kolege  smatrali  ekscentričnim
          sanjarom.
            U međuvremenu, 1885. godine, njemački je inženjer Gottlieb Daimler
          izumio  prvi  u  svijetu  motor  na  naftni  pogon  za  pokretanje  cestovnog
          vozila. Iako se na automobil sve do prijelaza stoljeća gledalo kao na igračku
          krajnje bogatih, mnogi su, osim admirala Fishera i njegova kruga, počeli
          šire shvaćati privredne potencijale naftne ere.

                      D’Arcy shvaća tajnu gorućih stijena

            Do 1905. godine britanske su tajne službe i Vlada konačno shvatili
          stratešku  važnost  novoga  goriva.  Britanski  je  problem  bio  u  tome  što
          Britanija nije imala vlastite nafte. Morala se za opskrbu naftom oslanjati
          na  Ameriku,  Rusiju  i  Meksiko  a  to  je  stanje  bilo  neprihvatljivo  za
          mirnodopska vremena i nemoguće u slučaju većega rata.
            Prethodne  je  godine,  1904.,  kapetan  Fisher  unaprijeđen  u  prvog
          gospodara mora, vrhovnog komandanta britanske mornarice. Odmah je
          ustanovio odbor sa zadaćom da “razmotri i preporuči način na koji će
          britanska mornarica osigurati opskrbu naftom”.
            Britanska je prisutnost u Perziji i u Arapskom zaljevu, koji je tada još
          bio dijelom Osmanlijskog Carstva, bila u to vrijeme prilično ograničena.
          Persija nije bila formalnim dijelom Britanskog Carstva. Nekoliko je godina
          Britanija držala konzulate u Bushireu i Bandar Abbasu, kao i brodove svoje
          mornarice u Perzijskom zaljevu, kako se druge zemlje ne bi počele baviti
          mišlju da zađu u strateške vode koje su bile tako blizu najdragocjenijem
          britanskom  izvoru  pljačke  -  Indiji.  Godine  1892.  lord  Curzon,  kasnije
          kraljevski namjesnik za Indiju, pišući o Perziji, rekao je: “Davanje neke
          luke u Perzijskom zaljevu Rusiji, od bilo koje sile, smatrat ću namjernom
          uvredom  Velikoj  Britaniji  i  okrutnim  narušavanjem  statusa  quo,  kao  i
          izazivanjem međunarodnog rata”2
            Ali 1905. godine Vlada Njezinog veličanstva posredstvom zloglasnog
          britanskog “asa špijuna” Sidneyja Reillyja pribavila je izvanredno značajno


          36
   31   32   33   34   35   36   37   38   39   40   41