Page 231 - William Engdahl - Stoljeće Rata

Objavile su brojne intervjue u svjetskim medijima, u kojima su upozorile
na teške
posljedice koje su prijetile međunarodnom bankarskom sistemu
zbog moratorija na dug i tako osigurale međunarodnu potporu za
svoju strategiju ubiranja duga, koju su razradile banke Citicorp, Chase
Manhattan, Manufacturers’ Hannover, Lloyds i druge.
Privatni interesni krugovi iskoristili su tu krizu i pretvorili moć velikih
javnih institucija u sredstvo za provedbu interesa manjinske privatne elite
- kreditnih banaka. Nakon jednog sastanka iza zatvorenih vrata, održanog
te jeseni u Ditchley Parku u Engleskoj, te su se banke ujedinile i stvorile
de facto kreditorski kartel vodećih banaka s njujorškim i londonskim
bankama na čelu, koji je kasnije nazvan Institut za međunarodne financije
(Institute for International Finance) ili, neformalno, Grupa Ditchlev.
Potom su nametnule ono što je jedan promatrač opisao kao posebni oblik
“bankarskog socijalizma” - privatne su banke podruštvile svoje kreditne
rizike, tj. prebacile ih na masu poreznih obveznika, dok su svu dobit
privatizirale za sebe. A ta je dobit bila pozamašna, usprkos izvanjskoj
krizi.
Kad su banke i njihovi suradnici u Reaganovoj Vladi, poput ministra
financija Donalda Regana, dovoljno namučili Ronalda Reagana tom
situacijom, Bijela se kuća obratila Paulu Volckeru, bankama i MMF-u da
nametnu program strogo “razrađenih uslova” na svaku zemlju dužnika.
Postavljanje MMF-a i njegovih strogih uslova kao posrednika u
pregovorima o dugovima bila je američka ideja. To je u suštini bila skoro
potpuna kopija onoga što su njujorški bankari uradili nakon 1919. godine
protiv Njemačke i ostalih europskih zemalja po zloglasnom Dawesovu
planu i što su kasnije pokušali učiniti po Youngovu planu.
Uslovi MMF-a i suglasnost zemlje dužnika da potpiše ugovor s MMF-
om bili su dijelom programa koji je izradio je američki dužnosnik koji
je tada radio u MMF-u, Irving Friedman, koji je kasnije za svoj rad bio
nagrađen visokim položajem u banci Citicorp. Krajem 1988. Friedman je
jednom novinaru, o svojim razmišljanjima početkom dužničke krize rekao:
“Moje je razmišljanje bilo da trebamo na neki način ponuditi korištenje
sredstava Fonda kao neku vrstu mrkve tim zemljama. Prvo jako ozbiljno
proučiš ekonomsku situaciju te zemlje, utvrdiš uzrok poteškoća i pokažeš
koje se stvari moraju mijenjati.”

231