Page 235 - William Engdahl - Stoljeće Rata

vape za kapitalom, a ta se bogatstva u prvome redu koriste za financiranje
deficita u Sjedinjenim Državama i u manjoj mjeri u Britaniji. Rasmussen
je procijenio da su tokom 1980-ih godina sve zemlje u razvoju zajedno
transferirale ukupnu svotu od 400 milijardi dolara samo u Sjedinjene
Američke Države. Taj je novac omogućio Reaganovoj Vladi da financira
najveći mirnodopski deficit u historiji svijeta, a Vlada je sama sebi lažno
pripisala zasluge za “najdulji mirnodopski oporavak na svijetu.”
Uz visoke američke kamate, rastući dolar i podršku američke Vlade,
rekordni je američki proračunski deficit od 43% tokom 1980-ih godina
bio “financiran tom de facto pljačkom kapitala zemalja dužnika, zemalja
koje su se nekad zvale zemljama u razvoju.” Kao i u procesu versajskih
ratnih odšteta nakon Prvog svjetskog rata, koji su uveli anglo-američki
bankari, dugovi nerazvijenih zemalja bili su samo sredstvo za uspostavu
stvarne privredne kontrole nad suverenim državama u cjelini. Blazirani su
njujorški bankari zaključili da se nemaju razloga bojati nemoćnih zemalja
Latinske Amerike i Afrike. Na kraju krajeva, posao je posao.7
U svibnju 1986. jedna je studija, koju su pripremili Vladini dužnosnici
za Zajednički odbor za gospodarstvo američkog Kongresa na temu
“Posljedice latinsko-američke dužničke krize na američko gospodartvo”,
skrenula pozornost na neke odd zabrinjavajućih aspegata rješavanja toga
problema od strane Reaganove Vlade. To je izvješće iznijelo podatke o
zastrašujućem smanjenju radnih mjesta u Americi i o ogromnom smanjenju
izvoza, jer su strahotne mjere štednje MMF-a prisilile Latinsku Ameriku
da praktički obustavi uvoz industrijskih i drugih proizvoda kako bi mogla
otplaćivati dug. Autori toga izvješća napisali su da “sada postaje jasno da
je Vladina politika otišla iznad i izvan onoga što je bilo potrebno učiniti
u cilju zaštite banaka od nesolventnosti... Reaganova je Vlada rješavala
dužničku krizu tako da je ustvari nagrađivala one institucije koje su igrale
glavnu ulogu u stvaranju te krize, a kažnjavala je one dijelove američkog
gospodarstva koji nisu imali nikakvu ulogu u stvaranju dužničke krize”. Ta
je studija bila hitno pokopana.
Prema proračunima njujorške kompanije Morgan Guaranty Trust,
odljev kapitala iz zemalja Trećeg svijeta u “sigurna utočišta” u Americi i
drugim zemljama kreditorima iznosio je najmanje daljnjih 123 milijarde
dolara u desetljeću do 1985. godine. Nekoliko je velikih američkih banaka
i investicijskih tvrtki otvorilo urede u gradovima poput Bogote, Medellina
i u drugim mjestima Latinske Amerike kako bi zaradile na pomaganju

235