Page 19 - William Engdahl - Stoljeće Rata

utezima koji su izjednačavali suprotne strane središnje “tačke ravnoteže”,
kako bi Engleska izbacila iz igre suparničke privredne sile isključivo u
korist Engleske.
Nakon 1815. godine poseban se “genij” engleske vanjske politike
sastojao u njezinu umijeću promjene savezničkih odnosa, ako je potrebno
i preko noći, kako se mijenjalo njezino poimanje europske ili globalne
strateške moći. Engleska je diplomacija njegovala tu ciničnu doktrinu, koja
je nalagala da Engleska nikad ne održava sentimentalne ni moralne odnose
s drugim državama kao suverenim poštovanim partnerima, nego da razvija
svoje “interese”. Engleska je strategija savezništva bila diktirana onim
što je ona sama, u bilo kojem trenutku, smatrala ostvarenjem definicije
engleskih “interesa”. Pokazatelji takvih dramatičnih promjena savezništava
su promjene od neprijateljskih odnosa s Francuskom u Africi do “Entente
Cordiale” nakon obračuna kod Fašode 1898. godine, ili pak promjena
odnosa prema Osmanlijskom Carstvu nakon više desetljeća duge engleske
potpore osmanlijskoj Turskoj u sprječavanju širenjenja Rusije. U Britaniji
i Indiji ti su potezi bili poznati pod imenom “velika igra”.
Tokom posljednjega desetljeća 19. stoljeća engleski je kapital sve više
pritjecao u pomno odabrane zemlje s pomanjkanjem kapitala, poput
Argentine, gdje su se tim kapitalom financirale i gradile željeznice i
infrastruktura, kojima je potom upravljala Engleska, a vlade zemalja
domaćina tu su ulogu Engleske obično poticale velikodušnim koncesijama.
Engleski je kapital korišten i za razvijanje parobrodskih linija i luka
tih zemalja. Tako je gospodarstvo Argentine i drugih “država partnera”
učinkovito pretvarano u privredne sužnjeve, a njihove su trgovinske i
financijske uslove diktirale britanske trgovinske kuće i trgovačke financijske
banke, iz londonskog Cityja. Tako su države partneri spoznavale da su
Britancima predale kontrolu nad svojim gospodarskim suverenitetom
puno učinkovitije nego da su britanske trupe okupirale Buenos Aires i
provodile ubiranje poreza za Britansko Carstvo.
Tokom 1880-ih godina nove su argentinske željeznice dovozile
argentinsku robu, osobito govedinu i pšenicu, do izvoznih luka. Izvoz
se udvostručio, a vanjski je dug Argentine, uglavnom prema londonskim
bankama, porastao za 700%. Argentina je bila dužnički vazal Britanskog
Carstva; “imperijalizam za male pare”, kako je to nazvao jedan komentator.
Namjera britanske politike očito nije bila razvijati suverena industrijska
gospodarstva putem svojih odnosa s državama partnerima. Namjera je

19