Page 14 - William Engdahl - Stoljeće Rata

F. William Engdahl: Stoljeće rata

desetljećima bila vodeća u svijetu.
Ali, koliko god je izvana imala status vodeće sile svijeta, Britanija je
iznutra propadala. Što su britanske trgovinske kuće davale više kredita
za svjetsku trgovinu, a banke londonskog Cityja za gradnju željeznica u
Argentini, Sjedinjenim Državama i Rusiji, to su se više urušavali domaći
gospodarski temelji engleske nacionalne države. Nitko nije shvaćao koliko
je okrutno pravovaljana bila povezanost između ta dva paralelna procesa
toga doba.
Od Bečkog kongresa 1814.-1815. godine, koji je utvrdio granice
postnapoleonske Europe, pomoću diplomatskih poteza britanskog ministra
vanjskih poslova lorda Castlereagha, Britansko se Carstvo nametnulo kao
vodeća pomorska sila, u zamjenu za “ustupke” dane habsburškoj Austriji i
ostalim silama kontinentalne Europe, a ti su ustupci zapravo bili u korist
Britanije. Cilj im je bio podijeliti sile središnjeg dijela kontinentalne
Europe, držati ih podijeljene i preslabe, kako ne bi bile prijetnja britanskoj
globalnoj ekspanziji.
Tako je britanska prevlast na moru, i s njom prevlast u svjetskoj
pomorskoj trgovini, nakon Waterlooa, postala jednim od triju stupova
novog britanskog carstva. Industrija kontinentalne Europe i većine ostatka
svijeta bila je prisiljena prihvaćati trgovinske uslove utvrdivane u Londonu,
a postavljao ih je Loyds, konzorcij za osiguranje pomorske trgovine i za
bankarstvo. Dok je Mornarica britanskog Kraljevskog veličanstva, tada
najveća u svijetu, kontrolirala najveće svjetske morske puteve i tako
pružala besplatno “osiguranje” britanskim trgovinskim brodovima, flote
konkurencijskih zemalja bile su primorane osiguravati svoje brodove
od gusara, prirodnih katastrofa i ratnih djelovanja, i to kod najvećeg
londonskog konzorcija za osiguranje, Loydsa.
Za financiranje većine svjetske pomorske trgovine bili su potrebni
krediti i mjenice banaka londonskog Cityja. Privatna londonska banka,
Engleska banka, koja je i sama bila tvorevina prestižnih financijskih
kuća londonskog “Cityja”, a to je naziv za financijski okrug Londona -
banaka poput Barings, Hambros, Rothschilds - sračunatim je potezima
manipulirala najvećim svjetskim zalihama zlata, što joj je omogućavalo da
u bilo koje vrijeme nemilosrdno preplavi engleskim proizvodima bilo koje
konkurentsko tržište. Britanska neupitna dominacija u međunarodnom
bankarstvu bila je drugim stupom engleske imperijalne moći nakon 1815.
godine.

14