Page 18 - William Engdahl - Stoljeće Rata

F. William Engdahl: Stoljeće rata

Britansko “neformalno carstvo”

Ta je manipulacija u obliku slobodne trgovine temeljem britanske
ekonomske strategije već više od stotinu i pedeset godina. Britanski je
genij sadržan u njezinoj kameleonskoj sposobnosti da tu politiku prilagodi
promjenjivoj međunarodnoj ekonomskoj stvarnosti, Ali srž te politike i
dalje je “apsolutna slobodna trgovina” Adama Smitha, kao oružje protiv
suverenih nacionalnih ekonomskih politika suparničkih sila.
Krajem 19. stoljeća britanska je elita počela intenzivnu raspravu o
tome kako održati svoje globalno carstvo. Usred krilatica o novom dobu
“antiimperijalizma”, s kojima je započela posljednja četvrt 19. stoljeća,
Britanija je poduzela korake za uspostavu savršenijeg i daleko učinkovitijeg
oblika održavanja svoje vodeće uloge u svijetu putem sredstva koje će
dobiti ime “neformalno carstvo”. Zadržala je ključne imperijalne posjede u
Indiji i na Dalekom istoku, a njezin je kapital u golemim količinama počeo
teći osobito u Argentinu, Brazil i Sjedinjene Države, stvarajući ekonomsku
ovisnost koja je na puno načina učinkovitija od formalnih kolonijalnih
prava.
Ideja o posebnim ekonomskim odnosima s “državama partnerima”,
pojam “sfera utjecaja”, kao i “diplomacija ravnoteže moći”, bili su izdanci
toga složenoga tkanja britanskog “neformalnog carstva” krajem prošloga
stoljeća.
Od engleske pobjede nad španjolskom Armadom 1588. godine,
Britanija je dobro koristila svoj poseban otočni položaj, odvojen od
kontinentalnog dijela Europe. Bila je pošteđena izdataka za održavanje
velike kopnene vojske za obranu svojih interesa, što joj je omogućilo da
se usredotoči na ovladavanje morima. Britansko pljačkanje dobara dalekih
dijelova svijeta omogućilo joj je i održavanje ravnoteže moći na europskom
kontinentu, jer je stvarala ili financirala koalicije protiv bilo koje države
koja je, u bilo kojem povijesnom razdoblju, bila na putu ovladavanja
europskim teritorijem, koji se protezao od Rusije do Španjolske.
Nakon Bečkoga kongresa iz 1815. godine u reorganizaciji Europe,
koja je uslijedila nakon poraza Napoleona, Engleska je usavršila ciničnu
diplomatsku strategiju poznatu pod nazivom “ravnoteža moći” (Balance
of Power). Elita Ministarstva vanjskih poslova Njezinog veličanstva nikad
nije priznala da je britanska ravnoteža moći bila uvijek strogo definirana
iz uporišta moći ili središnje tačke, Londona, kao na vagi, s dodatnim

18