Page 22 - William Engdahl - Stoljeće Rata

F. William Engdahl: Stoljeće rata

Vlade nego financijskih interesa Cityja, shvatila da će se odljev zaustaviti
ako samo povisi kamatnu stopu središnje banke na dovoljno visoku razinu,
tj. na razinu stopa suparničkih trgovinskih zemalja, koje možda odvlače
britanske zalihe zlata. I, ako se kamatne stope povećaju na odgovarajuću
razinu, da će zlato s vremenom početi, iz Berlina, New Yorka, Pariza i
Moskve, pritjecati natrag u trezore banaka londonskog Cityja.
Ta je kamatna politika bila moćnim oružjem središnjega bankarskog
sistema, što je Engleskoj banci dalo odlučujuću prednost nad suparničkim
bankama. Nisu se obazirali na to da lihvarski visoke kamatne stope dovode
do strahotne krize u britanskoj industriji i poljoprivredi. Vodeća značajka
britanske ekonomske politike, osobito nakon opoziva Zakona o žitu 1846.
godine, nije bila industrija ni poljoprivreda, nego financije i međunarodna
trgovina. U namjeri da osiguraju prevlast britanskog međunarodnog
bankarstva, ti su bankari bili spremni žrtvovati domaću industriju i
ulaganja. Slično se dogodilo i u Sjedinjenim Državama 1960-ih godina,
nakon ubojstva predsjednika Johna F. Kennedyja.
Ali, posljedice te nove kamatne politike Engleske banke na britansku
industriju vratile su se kao bumerang kad je Velika kriza zahvatila Britaniju
1873. godine i trajala do 1896.
Počela je financijskom krizom u engleskom bankarskom svijetu, kako
se urušavala piramida inozemnih kredita za gradnju željeznica u Sjevernoj i
Južnoj Americi, i Britansko Carstvo je ušlo u stanje koje je kasnije nazvano
Velikom krizom. Kao odraz rastuće nezaposlenosti i bankrota u industriji
tokom te krize, cijene su u Britaniji od 1873. do 1896. neprekidno padale
i nominalno su pale za skoro 50%. Došlo je do sveopće nezaposlenosti.
Nedostatak investicijskog kapitala u britanskoj industriji bio je vidljiv
već na Međunarodnoj izložbi 1867. godine. Proizvodi sasvim novih
strojarskih industrija, čak i tekstilne, iz Njemačke i drugih zemalja, vidljivo
su zasjenjivali stagnirajuću tehnologiju britanske industrije, koja je samo
dva desetljeća ranije bila vodeća u svijetu. U tom se razdoblju smanjio
britanski izvoz željeza, čelika, uglja i drugih proizvoda. Bila je to prekretnica
u britanskoj historiji, koja je pokazala da je uvođenje “slobodne trgovine”
od prije nekoliko desetljeća, zajedno s opozivom Zakona o žitu, osudilo
englesku industrijsku tehnologiju na propadanje, kako bi financijski
interesi postigli prevlast u poslovnoj politici Carstva.
Bilo je vidljivo da je 1890-ih godina završilo razdoblje britanske

22