Page 152 - William Engdahl - Stoljeće Rata

F. William Engdahl: Stoljeće rata

Na sastanku u Stockholmu, kojemu je bio cilj pripremiti teren za
službeno prihvaćanje vašingtonskoga plana SDR od strane MMF-a na
skorom sastanku MMF-a sljedećeg mjeseca, Francuska je odlučno spriječila
jednoglasan sporazum, a francuski je ministar Michel Debre ponovo zauzeo
stajalište tradicionalne francuske politike povratka prvotnim pravilima
sporazuma iz Bretton Woodsa. De Gaulleov je savjetnik Rueff prije toga
u više navrata predlagao “šokantnu” devalvaciju američkog dolara od
100% u odnosu na zlato, što bi bilo relativno jednostavno, udvostručilo
bi službene američke zalihe zlata u pogledu dolara i bio bi to dovoljan
potez koji bi omogućio Sjedinjenim Državama da pretvore u zlato oko
10 milijardi dolara u stranim rukama i da u isto vrijeme održe vrijednost
svojih zaliha zlata na prijašnjoj razini. To bi bilo daleko razumnije i
bezbolnije, ljudski gledano, od onoga što je učinio Washington. Ali, to se
nažalost nije dogodilo.9
Za samo nekoliko dana nakon francuskog odbijanja da podrži
vašingtonski plan SDR za izvlačenje Amerike iz krize, sama je Francuska
postala metom najozbiljnije političke destabilizacije u poslijeratnom
razdoblju. Počelo je s ljevičarskim studentima na Sveučilištu Strasbourg,
a uskoro je cijela Francuska dovedena u stanje haosa putem studentskih
nemira po cijeloj Francuskoj. U koordinaciji s političkim nemirima (koje
je, zanimljivo, Francuska komunistička partija pokušala smiriti), američke
su i britanske investicijske kuće započele paničnu navalu na francuski
franak koja se ubrzala uz pomoć anglo-američkih financijskih medija koji
su počeli glasno podgrijavati tu paniku.
Studentski neredi u Francuskoj iz maja 1968. bili su odgovor
tadašnjih londonskih i njujorških financijskih interesnih krugova jedinoj
zemlji iz Skupine desetorice koja je uporno odbijala prihvatiti njihovu
volju. Iskorištavajući novi francuski zakon koji je dopuštao potpunu
konvertibilnost valuta, te su financijske kuće počele pretvarati franke u
zlato, što je do kraja 1968. smanjilo francuske zalihe zlata za 30% i dovelo
do potpune krize u Francuskoj.
Žalosno ali istinito, anglo-američki je protuudar uspio. Za godinu dana
De Gaulle je otišao s vlasti, a francuski je glas jako oslabljen. Kao jedan od
svojih posljednjih sastanaka dok je još bio predsjednikom, De Gaulle je
pristao sastati se s britanskim ambasadorom u Francuskoj, Christopherom
Soamesom, u februaru 1969. General je još jednom rekao Soamesu,
govoreći naširoko o francuskoj poslijeratnoj politici, da Europa mora

152