Page 157 - William Engdahl - Stoljeće Rata

da se progura jako potrebna reforma međunarodnog monetarnog sistema;
ali su u dovoljnoj mjeri zatrovali vrelo vašingtonskog loše zamišljenog
MMF-ova plana Posebnih prava vučenja koji je trebao prikriti probleme
dolara.
Obustava mogućnosti pretvaranja dolara u zlato i međunarodni
“fluktuirajući tečajevi” iz ranih 1970-ih nisu riješili ništa. Samo su poslužili
za dobivanje na vremenu.
Izrazito praktično rješenje bilo bi da su SAD utvrdile realniju vrijednost
dolara. Iz Francuske je De Gaulleov bivši savjetnik za ekonomska pitanja
Jacques Rueff i dalje zagovarao cijenu zlata od 70 dolara po unci, umjesto
cijene od 35 dolara koju su Sjedinjene Države bezuspješno branile. Ta bi
nova cijena smirila svjetske špekulacije i dopustila Sjedinjenim Državama
da poboljšaju svoje destabilizirajuće eurodolarske bilance s inozemstvom,
a da ne dovedu američku unutarnju ekonomiju u stanje haosa, tvrdio je
Rueff. Da je to učinjeno na ispravan način, američko bi gospodarstvo
bilo dobilo ogroman poticaj, jer bi američki izvoz bio jeftiniji u stranim
valutama. Američki bi industrijski interesi opet nadvladali financijske
interese u političkim krugovima SAD-a. Ali, razum nije prevladao.
Logika moćnika s Wall Streeta bila je da moć njihove financijske
prevlasti mora ostati netaknuta, čak i ako je to na štetu privredne
proizvodnje i nacionalnog napretka Amerike.
Zlato samo po sebi ima malu suštinsku vrijednost. Ono ima neke
primjene u industriji. Povijesno, zbog njegovih malih količina, služilo
je kao mjera vrijednosti prema kojoj su razni narodi utvrđivali uslove
trgovine, a time i svojih valuta. Kad je Nixon odlučio da više neće
isplaćivati u zlatu obveze američke valute, otvorio je širom vrata svjetskim
špekulacijskim orgijama tipa Las Vegasa, u razmjerima kakve historija
nije zabilježila. Umjesto da utvrdi dugoročnu ekonomsku politiku na
čvrstim tečajevima, svjetska je trgovina nakon avgusta 1971. jednostavno
postala još jednim poprištem špekulacija na području mogućih pravaca
fluktuiranja pojedinih valuta.
Stvarni su se tvorci Nixonove strategije nalazili u utjecajnim trgovačkim
bankama londonskog Cityja. Sir Siegmund Warburg, Edmond de
Rothschild, Jocelyn Hambro i drugi toga su ljeta 1971. vidjeli zlatnu
priliku u Nixonovu ukinuću zlatnog standarda iz Bretton Woodsa. London
je opet bio na putu da postane najveće središte svjetskih financija i to opet

157