Page 157 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 157

da se progura jako potrebna reforma međunarodnog monetarnog sistema;
          ali  su  u  dovoljnoj  mjeri  zatrovali  vrelo  vašingtonskog  loše  zamišljenog
          MMF-ova plana Posebnih prava vučenja koji je trebao prikriti probleme
          dolara.
            Obustava  mogućnosti  pretvaranja  dolara  u  zlato  i  međunarodni
          “fluktuirajući tečajevi” iz ranih 1970-ih nisu riješili ništa. Samo su poslužili
          za dobivanje na vremenu.
            Izrazito praktično rješenje bilo bi da su SAD utvrdile realniju vrijednost
          dolara. Iz Francuske je De Gaulleov bivši savjetnik za ekonomska pitanja
          Jacques Rueff i dalje zagovarao cijenu zlata od 70 dolara po unci, umjesto
          cijene od 35 dolara koju su Sjedinjene Države bezuspješno branile. Ta bi
          nova cijena smirila svjetske špekulacije i dopustila Sjedinjenim Državama
          da poboljšaju svoje destabilizirajuće eurodolarske bilance s inozemstvom,
          a da ne dovedu američku unutarnju ekonomiju u stanje haosa, tvrdio je
          Rueff. Da je to učinjeno na ispravan način, američko bi gospodarstvo
          bilo dobilo ogroman poticaj, jer bi američki izvoz bio jeftiniji u stranim
          valutama.  Američki  bi  industrijski  interesi  opet  nadvladali  financijske
          interese u političkim krugovima SAD-a. Ali, razum nije prevladao.
            Logika  moćnika  s  Wall  Streeta  bila  je  da  moć  njihove  financijske
          prevlasti  mora  ostati  netaknuta,  čak  i  ako  je  to  na  štetu  privredne
          proizvodnje i nacionalnog napretka Amerike.
            Zlato  samo  po  sebi  ima  malu  suštinsku  vrijednost.  Ono  ima  neke
          primjene  u  industriji.  Povijesno,  zbog  njegovih  malih  količina,  služilo
          je  kao  mjera  vrijednosti  prema  kojoj  su  razni  narodi  utvrđivali  uslove
          trgovine,  a  time  i  svojih  valuta.  Kad  je  Nixon  odlučio  da  više  neće
          isplaćivati u zlatu obveze američke valute, otvorio je širom vrata svjetskim
          špekulacijskim  orgijama  tipa  Las  Vegasa,  u  razmjerima  kakve  historija
          nije  zabilježila.  Umjesto  da  utvrdi  dugoročnu  ekonomsku  politiku  na
          čvrstim tečajevima, svjetska je trgovina nakon avgusta 1971. jednostavno
          postala još jednim poprištem špekulacija na području mogućih pravaca
          fluktuiranja pojedinih valuta.
            Stvarni su se tvorci Nixonove strategije nalazili u utjecajnim trgovačkim
          bankama  londonskog  Cityja.  Sir  Siegmund  Warburg,  Edmond  de
          Rothschild,  Jocelyn  Hambro  i  drugi  toga  su  ljeta  1971.  vidjeli  zlatnu
          priliku u Nixonovu ukinuću zlatnog standarda iz Bretton Woodsa. London
          je opet bio na putu da postane najveće središte svjetskih financija i to opet



                                                                     157
   152   153   154   155   156   157   158   159   160   161   162