Page 149 - William Engdahl - Stoljeće Rata

unutar Zajedničkoga tržišta i putem bolje proizvodnje, kao posljedice
velikih ulaganja u tehnologiju, imala visoku stopu rasta.
Tako su se u usporedbi s Europom sve više povećavali nedostaci
Britanije i nedostatak njezinih ulaganja u tehnologiju. Moćni su financijski
krugovi londonskog Cityja opet više voljeli tvrdokorno se usredotočiti na
privlačenje dotoka svjetskih financijskih sredstava u londonske banke tako
što su održavale najviše kamate među svim većim industrijskim zemljama
sve do polovice 1960-ih godina. Industrija je otišla u propast, nesposobna
uzeti kredite za prijeko potrebno moderniziranje tehnologije.
Godine 1967. položaj Britanije bio je zabrinjavajući. Usprkos nekoliko
velikih interventnih posudbi od MMF-a, radi stabilizacije funte, britanski
je vanjski dug i dalje rastao i samo se u toj godini povećao za još 2 milijarde
dolara, ili oko 20%. U januaru 1967. De Gaulleov glavni savjetnik Jacques
Rueff došao je u London s prijedlogom da se poveća službena cijena zlata
koje posjeduju vodeće industrijske zemlje. Sjedinjene Države i Britanija
stalno su odbijale slušati takve argumente, jer bi takav potez zapravo
značio devalvaciju za njihovih valuta.
Tokom 1967. godine zalihe su se zlata Engleske banke smanjile.
Inozemni su kreditori, naslućujući očitu neminovnu devalvaciju oslabljene
funte, nagrnuli pretvoriti papirnate funte u zlato, čija će se vrijednost, kako
su predvidjeli, povećati.
U junu 1967. De Gaulleova je Vlada objavila da se povukla iz “zlatnog
kartela”, čije su ustanovljenje potaknuli Amerikanci. Godine 1961.,
pod pritiskom Sjedinjenih Država, središnje su banke deset vodećih
industrijskih zemalja osnovale Skupinu desetorice, kako je postala
poznata. U toj su skupini, osim SAD-a, Britanije, Francuske, Njemačke i
Italije, bile Nizozemska, Belgija, Švedska, Kanada i Japan. Te 1961. godine
Skupina desetorice se sporazumjela da svoje novčane rezerve objedine u
jedan poseban fond, zlatni kartel (Gold Pool), koji će voditi Engleska
banka u Londonu. Po tom je dogovoru, koji je u najboljem slučaju bio
krpanje, kao što su događaji kasnije pokazali, američka je središnja banka
uplaćivala samo polovicu troškova na ime održavanja svjetske cijene zlata
na umjetnoj razini iz 1934. godine od 35 dolara po unci iz 1934. Ostala
su devetorica, plus Švicarska, pristale plaćati drugu polovicu tih “hitnih”
intervencija, uz obrazloženje da će ta situacija biti privremena.
Ali, do 1967. godine “interventnost” je postala kronična. Washington

149