Page 132 - William Engdahl - Stoljeće Rata

F. William Engdahl: Stoljeće rata

Angloamerički “velebni plan” ‘ protiv Adenauerove Europe

Početkom 1962. politički su krugovi koji su imali utjecaja na američku
Vladu Johna Kennedyja, formulirali svoju alternativu za europski iskorak
u neovisnost koji se očitovao u sve većoj suradnji između Njemačke na čelu
s Adenauerom i Francuske na čelu s Charlesom de Gaulleom. Skupina je
političkih savjetnika, koju su činili: uvijek utjecajni John J. McCloy, visoki
povjerenik za Njemačku od 1949. do 1952., McGeorge Bundy - savjetnik
za nacionalnu sigurnost u Bijeloj kući, ministar financija Douglas Dillon,
pomoćnik ministra financija George Bali i šef CIA-e Robert Bowie,
formulirala protutežu francusko-njemačkom poimanju jake i nezavisne
Europe, plan koji su nazvali “Atlantistički veliki projekt”.
Uz pretjeranu retoričku podršku Europi Jeana Monneta, bit je
vašingtonske politike bila u tome da se novo Europsko zajedničko tržište
treba otvoriti uvozu iz Amerike i čvrsto zatvoriti u vojni savez NATO-a
u kojemu su dominirali Britanci i Amerikanci. Plan je iz Washingtona
zahtijevao i potporu britanskom ulasku u Zajedničko tržište od šest zemalja,
potez kojemu se De Gaulle čvrsto opirao s jako dobrim razlogom.
Do sastanka između Adenauera i De Gaullea u januaru 1963.
vašingtonska je politika opiranja poprimila puni zamah, u koordinaciji
s britanskom politikom. Kennedyjevo ministarstvo vanjskih poslova
nije tajilo svoje krajnje nezadovoljstvo francusko-njemačkim slaganjem.
Američko je ambasada u Bonnu već bilo dobilo upute da primijeni najveći
mogući pritisak na odabrane članove Adenauerove Kršćansko-demokratske
stranke i liberalne stranke FDP Ericha Mendea, kao i na opozicijsku
Socijal-demokratsku stranku. Dva dana prije službenog čitanja Francusko-
njemačkog sporazuma u njemačkom Bundestagu, 24. aprila 1963.,
Ludwig Erhard, čvrsti protivnik De Gaullea i istaknuti atlantist koji je
podržavao ulazak Britanije u Zajedničko tržište, izabran je za Adenauerova
nasljednika. Anglo-američki su interesni krugovi u posljednjem trenutku
oteli Adenaueru vrhunac njegova životnog djela - ratifikaciju Francusko-
njemačkog sporazuma.
Nakon toga je sadržaj Francusko-njemačkog sporazuma, iako je on bio
formalno ratificiran, postao tek mrtvo slovo na papiru. Kancelar Ludwig
Erhard neučinkovito je predsjedao podijeljenom strankom. U julu
1964. sam je De Gaulle opisao tužnu sliku stanja njemačko-francuskih
odnosa, kad je na pitanje novinara prokomentirao tok razvoja Francusko-

132