Page 131 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 131

Francusku bile skoro smrtonosne i da je u Drugom svjetskom ratu bila
          skoro slomljena kad ste vi intervenirali... Znam, kao sto i vi sami znate,
          što je država, sa svojom geografijom, svojim interesima, svojim političkim
          sistemom, svojim javnim mišljenjem, svojim strastima, svojim strahovima,
          svojim greškama. Država može pomoći nekoj drugoj državi, ali se ne može
          s njom poistovjetiti. Upravo zbog toga, iako ostajem vjeran našemu savezu,
          ne mogu prihvatiti ulazak Francuske u NATO.”3
            Kad  se  Washington  oglušio  na  francuske  prijedloge,  De  Gaulle  je
          poduzeo  stvaranje  nezavisne  francuske  nuklearne  sile  “force  de  frappe”
          i najavio da se Francuska povlači iz mediteranske mornaričke flote i iz
          zapovjedništva NATO-a. Godine 1960. Francuska je u Sahari uspješno
          provela  pokus  svoje  prve  atomske  bombe.  De  Gaulle  je  izrazio  novi
          neovisni glas rastuće poslijeratne kontinentalne Europe.
            Jedan od prvih koraka koje je poduzeo nakon preuzimanja vlasti 1958.
          godine bio je taj da je pozvao njemačkog kancelara Konrada Adenauera da
          se sastanu u De Gaullovoj privatnoj kući za odmor u Colobey-les-deux-
          Eglises. Sastanak je održan u septembru 1958. Bio je to početak ne samo
          povijesnog političkog približavanja dvojice bivših ratnih neprijatelja, nego
          i prisnog prijateljstva između dva iskusna državnika. Taj je proces dosegao
          vrhunac nekih pet godina kasnije, 22. januara 1963., kad su De Gaulle
          u Adenauer potpisali “Sporazum između Republike Francuske i Savezne
          Republike Njemačke”, kojim je zacrtan proces bliske suradnje vrhovnika
          dviju  zemalja,  zajedno  s  raznim  oblicima  zajedničke  koordinacije
          ekonomske i industrijske politike.
            Sporazumi između De Gaullea i Adenauera uključili su zvona za uzbunu
          u Washingtonu i u Londonu. Kontinentalna je Europe, pod vodstvom
          De Gaullea, Adenauera i talijanskog predsjednika Alda Mora, postajala
          u svakom pogledu previše nezavisna za nečiju udobnost. A u Londonu
          nije prošla nezapaženo ni činjenica da je istoga dana, nakon potpisivanja
          francusko-njemačkog  sporazuma,  francuska Vlada  najavila  da  će  staviti
          veto na britansku prijavu da ude u Europsku ekonomsku zajednicu, veto
          koji je De Gaulle primijenio zbog dugogodišnjeg dubokog nepovjerenja u
          britanske motive glede jake i nezavisne kontinentalne Europe.








                                                                     131
   126   127   128   129   130   131   132   133   134   135   136