Page 130 - William Engdahl - Stoljeće Rata

F. William Engdahl: Stoljeće rata

zemljama Europske ekonomske zajednice. Godine 1953. zemlje su te
ekonomske zajednice imale udio od 19% u svjetskom izvozu; do 1960.
godine premašile su izvoz Sjedinjenih Američkih Država, u relativnom i
apsolutnom omjeru, s udjelom od 26% u ukupnom svjetskom izvozu, čija
je vrijednost iznosila oko 30 milijardi dolara.
Zapadnoeuropske su investicije u čeličane, izgradnju infrastrukture
autoputova i električnih mreža, modernizaciju luka velikih gradova
poput Hamburga, Rotterdama i drugih velikih lučkih gradova, stvorile
temelje zadivljujućem razvitku privredne produktivnosti Zapadne Europe.
Mjerena na osnovi proizvodnje po satu rada industrijske radne snage,
proizvodnost je rada u kontinentalnom dijelu Zapadne Europe od 1950-
ih do u 1960-e godine rasla po zdravoj stopi od 7% godišnje, što je bilo
punih jedan i pol puta brže od porasta proizvodnosti rada u Sjedinjenim
Državama u tom razdoblju.1
Tokom toga ogromnog porasta industrije i trgovine u kontinentalnoj
Europi, počevši od 1950-ih godina značajno su rasli i trgovinski odnosi
Europe sa zemljama u razvoju, sto je dovelo do industrijskog razvitka u
mnogim zemljama u razvoju koji je bio brži nego u bilo kojem razdoblju u
ovome stoljeću. Pokazatelj toga procesa razvoja bio je porast udjela zemalja
u razvoju u svjetskoj industrijskoj proizvodnji, koja je sa 6,5% ukupnog
proizvoda iz 1953. godine dosegla razinu od 9% u 1963. godini, što je bio
porast od 50% tokom jednog desetljeća u relativnim omjerima, a daleko
veći porast u apsolutnim omjerima rezultata proizvodnje.2
Kad se 1958. godine De Gaulle vratio na vlast, taj je događaj dao
jedan novi jaki politički glas gospodarski sve jačem kontinentalnom
dijelu Europe. De Gaulle, kao iskusna vojna i politička figura, nije imao
nikakvih iluzija u pogledu konačnih britanskih ciljeva u Europi, a na
američke poslijeratne ciljeve sve je više gledao kao na ciljeve koji su opasno
sličili britanskim ciljevima. Kad je preuzeo mjesto predsjednika 1958.
godine, poduzeo je niz neplodnih susreta s predsjednikom Eisenhowerom,
predlažući temeljitu reformu strukture NATO pakta s ciljem da
Francuska, između ostaloga, dobije pravo veta na upotrebu nuklearnog
oružja. U septembru 1959. general De Gaulle je u jednom pismu izrazio
svoju zabrinutost američkom predsjedniku: “Tokom dvaju svjetskih ratova
Amerika je bila francuska saveznica i Francuska nije zaboravila što duguje
američkoj pomoći. Ali, nije zaboravila ni to da je za vrijeme Prvog svjetskog
rata ta pomoć stigla tek nakon tri duge godine francuske borbe koje su za

130